Objašnjenje je pogrešno, ali najgore je što gotovo niko ne zna šta je stvarno pogrešno, a šačica onih koji to iskustveno znaju ne mogu se pohvaliti čašću i poštenjem. Uz to, nemaju nijedan motiv da objasne kako varaju sve ostale.
Sadašnje stanje u svjetskim finansijama zakonita je posljedica brojnih inovacija, bolje reći prevara njujorškog Volstrita. One se zovu: trgovina visoke frekvencije, nanotrgovina i „decimalizacija“ kao njena novija verzija.
Nova istorija je počela 22. decembra 1998. godine kada je Komisija za hartije od vrijednosti SAD usvojila „Pravila o razmjeni i alternativnim sistemima trgovine“ (Regulation ATS). Ta pravila su legalnim proglasila trgovinu koju u ime banaka i fondova, rječju Volstrita, obavljaju njihovi kompjuteri. Otada su kompjuteri postepeno potiskivali brokere. Ti smiješno obučeni i bučni ljudi koje gledamo na berzi postali su ukras i sjećanje na „stara dobra vremena“.
Moderni brokeri su kompjuteri njujorške berze koji su, sa druge strane, upareni sa moćnom armijom superkompjutera velikih banaka i fondova, firmi koje imaju neograničenu količinu novca na raspolaganju i čiji je smisao da se kockaju sa njim. U pitanju je proces kojim se, uz relativno složen algoritam, potpuno izbacuje ljudski element.
Ako su kompjuterski algoritmi za trgovanje na berzi isti ili slični, onda se dolazi do pitanja brzine kojom se oni primjenjuju. Stoga je Njujorška berza prije nekoliko godina izgradila „farmu za servere“ na oko 400.000 kvadratnih metara u Nju Džersiju i ponudila je na iznajmljivanje firmama sa Volstrita. Iako signali između kompjutera putuju brzinom svjetlosti, oni koji su bliže informaciju će dobiti prije ostalih. Istina, prije za tek neki milioniti dio sekunde, ali u svijetu nanotrgovanja to je nedostižna prednost i izvor nesputanog bogaćenja.
Ako bi neko pomislio da je ovo u sferi naučne fantastike, otrežnjujuće djeluje podatak da je danas između sedamdeset i osamdeset odsto svih trgovina na berzi u sferi nanotrgovanja.
Nanotrgovanje je proces kojim mali broj velikih banaka i krupnih investicionih fondova na Volstritu manipuliše cijenama na berzi dovodeći ih na nivo koji im obezbjeđuje najveći profit. Inače, svako drugo namještanje berzanskih cijena je suprotno zakonu i kažnjivo.
Na berzama se susreću ponuda i tražnja za određenim akcijama. Niska početna ponuda ima za cilj da obori cijenu akcije. Volstrit prvo izabere „žrtvu“, a zatim, putem svojih moćnih kompjutera, napadne njene akcije na berzi. Akcije se bombarduju nepristojno niskim ponudama. Otprilike na svakih dvadeset potcijenjenih ponuda, uputi se jedna realna. Sve se dešava u djeliću sekunde.
Dok se dočita ova rečenica, više od dva miliona naloga će biti otvoreno i zatvoreno za trgovinu određenim akcijama. Smisao cijele operacije je da se izvrši vještački pritisak na cijene akcija i da one budu oborene, usljed niza veoma niskih ponuda za kupovinu.
U svijetu nanotrgovanja, minut je čitava vječnost. U, na primjer trećoj desetinki sekunde, kompjuter može izdati hiljadu lažnih naloga za kupovinu, da bi ih u narednoj stotinki poništio. Tokom samo jednog dana on će „ispaliti“ 19 milijardi naloga prema ciljanim akcijama. Da bi se bolje shvatilo, ukoliko bi svaka trgovina koju „ostvaruju“ kompjuteri nanotrgovaca bila obavljena za samo jednu sekundu, bilo bi potrebno više od šest stoljeća da se realizuje algoritam „trgovine“ za samo jedan dan.
Cilj je pokretanje lančanog efekta koji će dovesti do pada cijena akcija („otvoriti prozor“). Cijene akcija, budući da više nisu izložene ubilačkom napadu, počinju da se vraćaju na svoju stvarnu berzansku vrijednost. Tada ih Volstritovi mangupi prodaju i trpaju profit u džepove.
Nanotrgovina se, istina teško, ipak može otkriti. Da bi se i to spriječilo, uvedena je inovacija pod imenom „decimalizacija“. Kompjuteri velikih igrača na berzi trguju akcijama sa zaradom od par dolarskih penija, što je za ljudsku pažnju neprimjetljivo, ali predstavlja kolosalnu sumu kada se pomnoži sa milijardama kupovina/prodaja akcija.
Ovakva trgovina je potpuno sklonjena od očiju (i interesovanja) javnosti. Ogroman broj američkih sitnih igrača na berzi nema ni najosnovniju ideju o tome šta se dešava sa njihovim novcem uloženim u finansijske fondove za trgovinu akcijama (ETFs — exchange-trades funds).
Procjenjuje se da takvog novca ima u iznosu od tri hiljade milijardi dolara. Ovi fondovi predstavljaju neku vrstu crne kutije koja je isključila svaku vezu između individualnog vlasništva i akcija koje se kotiraju na berzi. Njima upravljaju previše plaćeni direktori čiji interes nije opšte dobro (čak ni njihovih akcionara), već samo bonusi koje sebi isplaćuju. Sa tako moćnim finansijskim oružjem u rukama, oni liče na igrače pokera koji svojim protivnicima vide svaku kartu u rukama.
A takva „fer“ igra mora da ostane sakrivena.
