O tome poslednjih dana govore i glasovi koji stižu iz Amerike, a koji Đukanovića ponovo vide kao jedini „faktor stabilnosti“ koji garantuje evroatlantsku budućnost Crne Gore.
Tako je jedan od omiljenih analitičara crnogorskih vlasti iz Vašingtona Januš Bugajski, inače osoba veoma bliska vojno-industrijskom kompleksu Amerike, još jednom pozvao na očuvanje Đukanovića, istovremeno se obrušivši na neke „zapadne ambasade“ da vode kratkovidu politiku, zato što žele da ga sklone sa crnogorske političke scene.
„Ulazak Crne Gore u NATO je velik korak, ali nije dovoljan da osigura potpunu bezbjednost. Alijansa ne samo da mora pomoći svakoj državi-članici u borbi protiv domaćih i stranih subverzija, već ujedno mora izbjegavati poteze koji podrivaju nacionalnu stabilnost. Na primjer, pokušaji nekih zapadnih ambasada da potisnu Mila Đukanovića kao najvažniju političku figuru Crne Gore su kratkovida strateška greška“, ustvrdio je Bugajski.
Izjava ovog vašingtonskog analitičara veoma je zanimljiva sa više aspekata. Prvo, konačno je neko iz Amerike javno potvrdio da Zapad nije jedinstven kada je u pitanju dalje održavanje Đukanovića na vlasti. Odavno je, naime, poznato da mnogi zapadni centri moći, prije svega Berlin, ne vide Mila Đukanovića kao poželjnog partnera na Balkanu. Osim Njemačke, tu su naravno i druge vodeće evropske zemlje, pa se neslaganje po pitanju njegove političke sudbine, uslovno rečeno, ogleda na relaciji SAD — EU.
Drugi interesantan detalj svakako jeste činjenica da je Bugajski, ne slučajno, upotrijebio termin Alijansa prilikom objašnjavanja da se moraju izbjegavati „potezi koji podrivaju nacionalnu bezbjednost“ Crne Gore. U tom smislu, termin Alijansa (odnosno NATO) veoma precizno govori o tome ko eksluzivno vuče „poteze“ kada je riječ o tome ko će biti budući crnogorski predsjednik, uprkos otvorenom neslaganju nekih „zapadnih ambasada“.
Imajući u vidu pomenuto, crnogorskim građanima će biti mala utjeha što bi u tom slučaju njenom budućem predsjedniku bile prilično vezane ruke kada je u pitanju elementarno učešće u evropskoj politici. Jer ne treba zaboraviti da, osim za Berlin i za neke druge značajne evropske prijestonice, Đukanović odavno nije prihvatljiv partner ni za Moskvu.
Međutim, čini se da učešće u političkom životu Evrope za Podgoricu kao da i nije previše važno, jer se Crna Gora izgleda prvo nalazi u NATO-u, pa teka onda u Evropi.
I drugi dio izjave Bugajskog takođe je prilično indikativan. Naime, ovaj istraživač iz vašingtonskog Centra za analizu evrpske politike, podupirući isključivo Đukanovića, ističe da je Crnoj Gori u ovom trenutku potrebno „dokazano prozapadno vođstvo“, ponovivši uz to mantru da bi Rusija uz pomoć „srpskih nacionalista“ mogla da ugrozi Crnu Goru.
„Ne može se pretpostaviti da su zbog pridruživanja Crne Gore Alijansi njeni bezbjednosni problemi u potpunosti riješeni. Kremlj, zajedno sa srpskim nacionalistima, nastavlja da podriva državu i bez dokazanog prozapadnog vođstva, mogućnost za destabilizaciju će se proširiti“, kaže Bugajski.
Pominjanje mogućnosti destabilizacije Crne Gore, uz istovremeni poziv na borbu protiv „domaćih i stranih subverzija“, upućuje da Amerika jedino u Đukanoviću vidi „dokazanog“ partnera za svoju beskompromisnu politiku na Balkanu, što bi takođe mogla biti i indirektna poruka drugim potencijalnim kandidatima iz DPS-a da ne uživaju jednako povjerenje NATO-a.
Takođe, treba li reći da se, između redova, ponovo promoviše zlokobna najava obračuna sa nepoćudnim elementima u Crnoj Gori.
