Čak i oni koji ne vole ni Rusiju ni njega, morali su da priznaju da gledaju velikog državnika velike zemlje.
Ekonomske teme nisu bile u prvom planu, ali su bile okosnica čitavog nastupa. Kao što čvrst temelj omogućava da se divimo fasadi neke zgrade, Rusija je, u to više nema nikakve sumnje, uspjela da preživi nametnuti finansijski rat, da kontroliše štetu nanijetu ekonomskim sankcijama dobrog dijela država sa kojima je razvijala dugogodišnje poslovno partnerstvo, da sačuva standard stanovništva i, kao rezultat svega, da zabilježi privredni rast. Skroman, ali nesporan.
Vladimir Putin je, govoreći o svom američkom kolegi, ponovo ponudio ruku saradnje, pozvao na pobjedu razuma i pohvalio neke njegove uspjehe na unutrašnjem, ekonomskom planu. Svjetska javnost je, odmah, obaviještena da je Donald Tramp, u telefonskom razgovoru, sa zahvalnošću prihvatio ovu pohvalu.
Mudar državnik će pohvaliti svoje „partnere“, posebno ako se oni ponašaju kao protivnici, a naročito kada ih čisto i izvjesno pobijedi. Vladimir Putin je mudar, jer ne zaboravlja.
Godinama unazad je zvanična Amerika ispoljavala odvratnu aroganciju prema Rusiji, njenom rukovodstvu i narodu u cjelini. Barak Obama, prethodni američki predsjednik, popularna marioneta Vol strita, prijetio je da će uništiti rusku privredu, baciti ruski narod u siromaštvo i natjerati ga da, na koljenima, moli za milost i privilegiju da dobije „slobodu“, ako ponizno prihvati okupaciju. Kaznene mjere prema Rusiji su primjenjivane niz godina, ali su tek povodom inscenirane krize u Ukrajini pokazale pravo lice i jasne namjere.
Da bi bio nanesen jak udarac Rusiji, vještački je bila smanjena cijena nafte. Primarni cilj — slamanje Rusije, nije bio ostvaren, ali su kolateralne negativne posljedice zaboljele samu Ameriku. Američka industrija dobijanja nafte iz škriljaca se našla pred uništenjem. A to je bila jedina svijetla tačka američke ekonomije u prethodnih pet godina i grana koja je obezbjeđivala brojne i dobro plaćene poslove. Veliki broj kompanija je izgubio unosne poslove sa Rusijom.
Rusija se suočila sa teškim posljedicama, ali nije ni pomislila na kapitulaciju. Štaviše! Pripremila je i preduzela niz mjera kojima cilj nije bio samo odgovor na finansijski napad Amerike, već izgradnja dugoročnog i boljeg odbrambenog i razvojnog finansijskog sistema. Nakon početnog šoka i istinskog sunovrata, rublja se stabilizovala, što je dovelo i do porasta cijene nafte na berzama.
Ipak, centralni uzrok opstanka i oporavka ruske rublje nalazio se u podršci koju je Rusiji ponudila i ostvarila Kina. Tako je posljedica američkog napada na Rusiju (i Kinu, s druge strane) rodila rezultat koji se nikako ne sviđa napadaču. Rusija i Kina, ne samo da su odavno željele, već su tako bile primorane da jačaju svoju monetarnu i ukupnu, strateško odbrambenu saradnju. Sve dok jednog dana, kao što su neki odavno predvidjeli (ili priželjkivali) ne budu objavile da stvaraju zajedničku valutu, u čijoj će osnovi biti njihove pojedinačne zlatne rezerve (obje države odavno kupuju zlato) i sirovine i robne zalihe, kojima nema premca na ostatku planete. Ironijom sudbine, tada su mnogi pomislili da je upravno ondašnja američka administracija odsvirala prve note pjesme: „Zbogom dolare…“.
Zdravorazumski se zna, a istorijski je dokazano, da je svaki vid napada na Rusiju apsurdan. U pitanju je ogromna zemlja i veliki narod koji se brani samim svojim postojanjem. Uzgred, kao i kod Srba, samo Rusi imaju pravo na sopstveno samokažnjavanje kroz međusobne bratske sukobe.
Pragmatični Amerikanci kažu: „Kad već ne možeš da ga pobijediš, ti mu se pridruži“. Možda tu treba vidjeti smisao i pohvale i zahvale?
