Još jednom se kao tačna pokazala izreka da je za sreću potrebno malo. A to malo je u slučaju crnogorskog režima, izgleda, bilo kakva potvrda ili blagoslov iz Vašingtona, bez obzira koliko to najčešće izgledalo besmisleno ili daleko od realnosti.
Tako je i u potonjem slučaju. Pragmatični Amerikanci, koji su bez sumnje velika nacija, svoju veličinu su pokazali i sopstvenim primjerom, kada nisu ni pomišljali da vođeni kakvim kompleksom inferiornosti jezik kojim govore (engleski), proglase za američki. Ali tako to obično i biva — ono što Amerika nikada ne bi uradila sebi, sa zadovoljstvom preporučuje drugima.
Interesantne su i određene reakcije iz Crne Gore, koje slavodobitno tvrde da Vašington ne samo što je priznao postojanje crnogorskog jezika, već je naročito „potvrdio da crnogorski jezik nije varijanta srpskog“.
Koliko Montenegrini drže riječ Vašingtona kao svetinju, možda ipak najbolje opisuje reakcija dekana Fakulteta za crnogorski jezik Adnana Čirgića, koji je rekao da je dodjeljivanje međunarodnog koda za crnogorski jezik „jedan od najvećih praznika za montenegristiku“, i da bi taj dan „trebalo proglasiti — Danom crnogorskog jezika“.
„Međunarodnim kodom za crnogorski jezik stavlja se tačka na sve zlurade priče o tome kako crnogorski jezik nije jezik, kako je on dijalekat ili varijanta nekog drugog nacionalnog jezika, te kako se njime ozbiljni naučnici ne mogu baviti“, rekao je Čirgić.
Odlukom Kongresne biblioteke u Vašingtonu očigledno je bila egzaltirana i crnogorska dijaspora iz Srbije, pa su iz Udruženja Crnogoraca Srbije „Krstaš“ momentalno uputili čestitku Nacionalnoj biblioteci Crne Gore, Fakultetu za crnogorski jezik i svim državnim institucijama i građanima Crne Gore zbog pozitivne odluke Vašingtona.
„Priznanje od krovne svjetske institucije u oblasti jezika je donijelo radost i cjelokupnoj crnogorskoj dijaspori, a posebno ponosni su Crnogorci u vojvođanskoj opštini Mali Iđoš, gdje je crnogorski jezik u službenoj upotrebi. Crnogorski jezik u toj opštini zvanično je uveden 2010. na zahtjev Udruženja Crnogoraca Srbije ’Krstaš‘, uz političku podršku Crnogorske partije i Saveza vojvođanskih Mađara“, stoji u saopštenju.
Afirmisani prozni i dramski pisac prof. dr Dragan Koprivica, koji je i redovni predavač na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, za Sputnjik kaže da je situacija povodom priznanja crnogorskog jezika od strane Vašingtona nešto što je normalno u vazalskim odnosima između Amerike i Crne Gore.
„Kad neka zemlja postane vazal velike sile, onda je očekivano da ta velika sila pokuša da joj opere obraz tako što će je tapkati po ramenu, i da sve što je nepostojeće proglasi za postojeće, i postojeće za nepostojeće. Tako da nije nikakvo čudo i ovo što se dešava da Amerika podržava nepostojeći crnogorski jezik kao postojeći, to je nešto što je potpuno razumljivo u vazalskim odnosima Crne Gore i Amerike, i dobro su se sjetili da čak traže priznanje na drugom kontinentu da li ima crnogorskog jezika ili nema. Po meni, naravno, crnogorski jezik ne postoji, postoji samo srpski jezik i srpsko pismo, a ko god tumači drugačije, neka nađe opravdanje za to što misli“, jasan je Koprivica.
