Čini se da u savremenom svijetu danas vlada poprilična konfuzija u tradicionalnoj podjeli političkog spektra na ljevicu i desnicu, koja datira još od vremena Francuske revolucije, kada su monarhisti i pobornici starog režima nazivani „desničarima“ zato što su sjedjeli na desnoj strani skupštine, dok su njima suprostavljeni republikanci prozvani ljevičarima, jer su zauzimali lijevu stranu parlamenta.
Od tog doba do današnjih dana pojam ljevice i desnice u politici se dosta se mijenjao, pa danas ljevica najčešće označava dio političkog spektra koji je blizak idejama i oblicima socijalizma, socijaldemokratije, ponekad i liberalizma, dok se desnica obično veže za konzervativizam, hrišćanski moral i tradiciju, a nerijetko i nacionalizam…
Ideje ljevice i desnice se u politici danas toliko prepliću, da se mnogi slažu da na tom planu više ne postoji prava distinkcija, ali to ne znači da o ovoj temi ne postoji živa debata. O tome svjedoči i tribina i projekcija filma u Podgorici na temu „Šta ljevica želi?“, autora Stefana Đukića, koji je imao priliku da bude gost na Petom kongresu partije evropske ljevice prošlog decembra u Berlinu, kada je i došao na ideju da snimi dokumentarac na tu temu.
Đukić, koji je i predsjednik Pokreta za neutralnost Crne Gore, nakon prikazivanja filma za Sputnjik je rekao da se njegov dokumentarac sastoji od niza intervjua sa političarima i teoretičarima ljevičarske orijentacije koji dolaze iz Njemačke, Irske, Grčke, Gruzije, Švedske i Rusije.
Đukić i sam priznaje da među samim partijama evropske ljevice kojima se u filmu bavio, postoje poprilične ideološke razlike, dok se u Americi i na globalnom planu ideje ljevice često iskrivljuju i poistovjećuju sa najrepresivnijim svjetskim režimima, pa stoga ipak naglašava da prava „ljevica nije ni Pol Pot ni Hilari Klinton“.
Govoreći o prisutnosti ljevice u regionu, Đukuć je mišljenja da u državama bivše Jugoslavije ne postoji prava parlamentarna ljevičarska stranka osim izuzetka „Združene ljevice“ u Sloveniji, dok u Crnoj Gori, naš sagovornik napominje, „čak i političari koji se identifikuju kao ljevičari priznaju da partije čiji su članovi nisu partije ljevice“.
Kako Đukić dodaje, razloga za to ima više, ali je glavni taj što je Crna Gora u suštini „pretpolitičko društvo“, pa je „vrhunac rasprave u Crnoj Gori na nivou politike i ideologije, prepucavanje — ko je četnik, a ko kriminalac“.
„Kod nas je situacija nalik na onu anegdotu koja kaže kako je mjesni odbor KP CG zasijedao povodom ulaska Sovjetskog Saveza u Mađarsku zahtjevajući izlazak Crvene armije istog trena. Tako smo imali situaciju da se lokalne koalicije uslovljavaju osudom genocida u Srebrenici i stavom prema NATO-u. U takvoj političkoj situaciji nema puno mjesta za ideološke rasprave, one se guraju u zapećak, a uz to i sve politike koje idu uz to tipa: progresivno oporezivanje, veći izdaci za zdravstvo i školstvo, demilitarizacija…“, napominje Đukić.
Kada se pak govori o učestalom fenomenu da su mnogi navodni ljevičari istovremeno i pristalice NATO-a, naš sagovornik ističe da je u pitanju zapravo „korisna nejasnoća koja nažalost proizilazi iz nerazumjevanja pojma ljevice“.
„Ako je neko ljevičar kao što su Hilari Klinton, Džastin Trudo ili Fransoa Oland ljevičari, onda ljevičar može biti za NATO. Ali po definciji, pravi ljevičar ne može podržavati nikakav vojni savez, pogotovo ne onaj čiji je cilj prosperitet vojno-industrijskog sektora i održavanje „statusa kvo“ u pogledu raspodjele kapitala kakvu imamo danas. NATO zastupa interese bogate manjine na račun siromašne većine kako u NATO zemljama, tako i širom svijeta“, precizira naš sagovornik.
Na kraju naš sagovornik se osvrnuo i na odnos aktuelne evropske ljevice prema Moskvi, koja je decenijama bila suštinski glavni grad i centar ljevičarkse ideologije.
„Evropske ljevičarske stranke percipiraju Moskvu dvojako. Nesumnjivo je da su zahvalni na vrijednostima Oktobarske revolucije bez koje ljevica danas možda ne bi ni postojala, na antifašističkoj borbi i emancipaciji koja je potekla iz Sovjetskog Saveza. Sa druge strane, vođstvo Moskve je i određeni teret jer je ljevica bila naslonjena na ono što je diktirano iz politbiroa, dok danas mora da se sama internacionalizuje, i da sama nađe međusobnu solidarnost. Sa druge strane, uticaj Moskve se u današnjem dobu takođe percipira kao pozitivan, ako govorimo o multipolarnom svijetu koji onemogućava takozvane humanitarne intervencije NATO-a koje su zapravo samo paravan za otimanje resursa i eksploataicju“, zaključuje Đukić.
