Brajan Hojt Ji, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, zadužen za odnose SAD sa zemljama Centralne i Južne Evrope (rogobatno, ali zvanična titula mu je takva), zatražio je od Srbije da prekine prijateljske veze sa Rusijom, uvede joj sankcije i uskrati joj obećane privilegije i da se, što stalno traže, odrekne Kosova (i Metohije), zarad članstva u Evropskoj uniji. Sve ovo treba biti urađeno odmah, a prijem u EU će se možda desiti, ali svakako ne prije 2025. godine.
U diplomatiji je odavno poznata „politika štapa i šargarepe“. Ovaj izraz oslikava odnos velike i moćne, prema maloj i slaboj državi. Štap simbolizuje kaznu, a šargarepa nagradu. U ovakvoj politici nema mjesta suštinskim pregovorima o uslovima buduće međusobne saradnje. Maloj državi ostaje samo da bira jedno od ponuđenih rješenja.
Sa stanovišta real-politike i državnih interesa svjetskih sila, ovakva praksa (iako nije zasnovana na pravu, već na sili) ima smisla i bila je često u upotrebi. U njoj su Sjedinjene Američke Države ubjedljivo prednjačile. Istoričari su precizno izračunali da je Amerika od 241 godine svoje istorije (od 1776. godine do danas) u raznim ratovima provela čak 222 godine. Samo od Drugog svjetskog rata na ovamo, ona je bila upletena u 19 ratova.
To je, dakle, pravo lice američkog diplomatskog „štapa“ koji je, u stvari, ogromna i smrtonosna batina. Taj štap, posebno u odnosu na Srbiju, još je strašniji kada se ima u vidu agresija NATO-a iz 1999. godine i pokušaj uništenja cijele ove države. Stoga, štap (batina) koju nosi Hojt Ji, nisko rangirani, ali zastrašujuće opasni diplomata, jeste monstruozno opasna.
Ali, da pogledamo na drugu stranu. Šta je šargarepa?
U odgovoru na ovo pitanje nije važna veličina ili oblik šargarepe, već mjesto na kojem se ona nalazi. U klasičnoj basni o štapu i šargarepi, koja predstavlja inspiraciju za ime pomenute diplomatske tehnike, šargarepa se nalazi pred očima magarca. Magarac je glavni lik priče. Šargarepa je okačena o strunu koju drži štap privezan za njegov samar, tako da mu bude uvijek pred očima. Siroti magarac stalno hita ka nagradi za svoje muke, ali nikada ne pojede šargarepu koja ga mami i pokreće. Šargarepa, dakle, postoji samo kao iluzija. U stvarnosti, uvijek su u pitanju dva štapa.
Važno je shvatiti da u ponašanju Amerike ne postoji „ništa lično“. Nikoga oni posebno niti vole, niti mrze. Oni samo žele da vladaju. Čak ni metafora o magarcu ne mora biti shvaćena uvredljivo. Za razliku od indoevropske kulture, u američkoj magarac nije uvijek pogrdni simbol. Uostalom, njegov lik, kao svoj zaštitni znak, odavno koristi tamošnja Demokratska partija.
Američka (ne)ozvaničena spoljnopolitička doktrina jeste da njihov ambasador mora da ima više moći od šefa države u kojoj službuje. Svuda u svijetu. Od Japana do Venecuele. Stoga se u Stejt departmentu ne krije ironija da je samo jedna stvar gora od toga da neko bude američki neprijatelj. To je da bude američki prijatelj. Jer, kažu oni sami, neprijateljima su skloni da, ponekad i ponešto, progledaju kroz prste. Američki prijatelji, pak, moraju uvijek i svuda da, voljno i ne pitajući za cijenu, ispunjavaju njihove naloge. Najbolniji dokaz za ovu tvrdnju jeste ponašanje zvanične Crne Gore i njena „nazovi“ spoljna politika.
Pred rukovodstvom Srbije je težak zadatak da se odbrani od ovakva dva štapa? Od koristi može biti, makar za početak, jasna spoznaja da je štap štap, a magarac magarac. Onda treba prizvati svu pamet i istorijsko sjećanje. Naš narod kaže da svaka budala zna da odabere između dobrog i lošeg rješenja, ali da samo istinski državnici znaju da izaberu najmanje zlo, od svih loših rješenja. U ovakvim prilikama uvijek dobro dođe i „pomoć prijatelja“. Posebno ako su u pitanju osvjedočeni i dovoljno moćni prijatelji poput Rusije i Kine.
