Američka privreda, početkom svjetske finansijske krize, još najveća na svijetu, oboljela je od bolesti finansijalizacije. Krupni bankari koji su krizu izazvali, umjesto da budu prozvani i da odgovaraju, preuzeli su glavne poluge moći u saniranju njenih posljedica. Tada je savremeni liberalni kapitalizam izgubio i ono malo ljudskog lika koji je uvijek neophodan u odnosu na realnosti vremena i svijeta.
U nezaustavljivoj trci za profitom više nije preostala nijedna barijera. Posebno ne ona koja se odnosila na radnu snagu, odnosno potrebu zapošljavanja stanovništva, kao uslova za socijalni balans unutar svake zajednice. Radna snaga je prestala da se tretira kao društveni kapital, već se obračunavala kao trošak. Trošak smanjuje profit, pa, sljedstveno tome, da bi profiti bili veći, troškovi su morali biti manji.
Tako je nestala srednja klasa koja je bila ne samo osnovica potrošnje (bez koje nema razvoja i rasta kapitalizma), nego i stub demokratije u okviru „slobodnih“ država.
Šah Gilani, analitičar sajta „Mani morning“, daje interesantan odgovor na pitanje: „Ko je i zašto ubio američku srednju klasu“?
Republikanci nisu krivi. Njihova stara škola vjeruje da federalna vlada treba da ima manje ovlašćenja. Da savezne države treba da imaju više moći. Da poreska politika treba da bude konzervativna.
Da zakonska regulativa treba da je labava. Da se mora raditi naporno i čvrsto stajati na svojim nogama. To će Ameriku zadržati na svjetskom bastionu preduzetništva i stvoriti srednju klasu koja će biti zadovoljna i snažna.
Nisu krive ni demokrate. Njihovo vjerovanje je da federalna vlada treba snažno da interveniše, da stvara velike socijalne fondove, da podržava i štiti radnike, kao i sve vrste ljudskih i građanskih prava i da štiti prirodnu sredinu. Oni su se zalagali da država bude iza onih koji ne mogu čvrsto da ostanu na svojim nogama i onih koji su bili pregaženi u biznisu. Njihov cilj je bio da tim putem stvore zadovoljnu i snažnu srednju klasu.
U odmjeravanju između jednih i drugih Amerika je bila velika… JEDNOM. I to prilično DAVNO.
Pohlepni neokoni su, zaključuje ovaj autor, koristeći izanđale („stare dobre“) republikanske kapitaliste, ukrali od njih Republikansku partiju. U isto vrijeme, pohlepni banksteri su od salonskih demokrata ukrali Demokratsku partiju. Zajedno, kao pripadnici nove klase, oni su se ujedinili u društvo „Gospodara svemira“ odakle su, manipulišući državnim i bankarskim aparatom, upravljali svijetom. Za svoje profite i zabavu.
To je značilo da je ukupna američka ekonomija (proizvodnja i raspodjela dobara) od „Mejd in Amerika“ pretvorena u kreditno-bankarski finansijski proizvod zasnovan na dugu prema bankama. Iza narastajućih špekulacija, nije bilo rizika, jer je država pokrivala eventualne gubitke.
U javnosti se taj proces prepoznaje pod imenom „Duboka država“ ili „Vašingtonska močvara“.
Prema podacima američkog Biroa za ekonomske analize (BEA) 1980. godine finansijski sektor je doprinosio BDP-u sa 4,9 odsto. Na vrhuncu svog razvoja, 2006. godine, njegovo učešće je bilo dvostruko veće (8,3 odsto). U istom vremenu, udio tog sektora u profitu bio je 7,5 odsto, da bi na kraju predstavljao 41 odsto ukupnog profita ostvarenog u Americi.
Toliko prelivanje kapitala moralo je da zapadne za oko svakome ko bi pogledao brojeve. Oni koji su izglasali zakone koji su omogućili takav besmisao, u javnosti su bili poznati kao senatori, članovi Kongresa, državni sekretari, glavni regulatori… Oni koji su morali biti čuvari američkog prosperiteta, postali su lično bogati na račun srednje klase. Na njenim leđima, na račun njihovog teškog rada i ušteđevina, iscijeđene su milijarde dolara koje su otišle u džepove novih gospodara igre.
Američkoj srednjoj klasi su uništena dva velika sna. Prvi, da će postati kućevlasnici, a ispostavilo se da su ih banke surovo prevarile. Drugi, da će školovanjem djece obezbjediti njihovu sigurnu budućnost. Jedan od najvećih ekonomskih problema Amerike predstavlja nemogućnost naplate studentskih kredita, čiji je iznos uveliko premašio hiljadu milijardi dolara, a koji, zbog ugovorene visoke kamate, nikada neće moći da budu otplaćeni.
