Još se nije stišalo oduševljenje zvanične Crne Gore pohvalama koje joj je uputio potpredsjednik SAD Majkl Pens prilikom nedavne zvanične posjete. Crna Gora se, prema njegovom priznanju, i prije nego li je i formalno postala članica NATO-a, hrabro i odlučno suprotstavila „zločinačkom naumu“ Rusije da izvrši državni udar, ubije tadašnjeg premijera i prolije more nedužne krvi.
Njegovo divljenje junaštvu Crnogoraca koji su spriječili takvu i toliku rusku surovost prolilo je brojne suze radosnice i ponosom ispunilo srca stopostotnih Crnogoraca. Oni sa manjim procentom crnogorstva u krvi i sa većim sklonostima da razmišljaju, samo su zgranuto odmahnuli glavom.
Majklu Pensu nije pokazana nijedna crnogorska vojna jedinica, niti dio njenih vještina i opreme. Umjesto toga, njegovoj je supruzi upriličena posjeta seoskom domaćinstvu gdje je mogla da vidi kako crnogorske pčele prave crnogorski med. Nije to bilo previše atraktivno, ali treba imati u vidu da u Crnoj Gori nije preostala nijedna druga ozbiljnija proizvodna djelatnost, pa je izbor za pokazivanje bio prilično sužen.
Ipak, po čemu je to Crna Gore zaslužila silne pohvale?
U ekonomskom smislu, država je blizu kolapsa. Stopa nezaposlenosti je rekordna, a trećina stanovništva se nalazi u zoni teškog siromaštva. Svi važni državni resursi prodati su strancima koji se prema njima odnose kao prema prilici da ostvare što veće kratkoročne profite, a zatim se pokupe i odu kućama. Korupcionaške afere vezane uz sadašnje i bivše funkcionere ne samo da lebde nad njom, već su dijelom i sudski dokazane u iznosima od stotinjak miliona evra. Crna Gora je politički nestabilna do mjere da se mnogi plaše sukoba širokih razmjera. Zbog izborne krađe, vlast i opozicija se mjesecima gledaju preko (političkih) nišana, a Parlament Crne Gore više ni ne liči na ono što mu ime kazuje.
Zdravorazumski, ništa od rečenog nije ni za kakvu pohvalu. Ipak, Crna Gora je uvedena u NATO, nezavisno od činjenice da je većina stanovnika bila protiv toga, a gotovo svi (osim trenutne državne vrhuške) su tražili da se odluka donese na referendumu. Nadalje, Crna Gora je priznala Kosovo i čak ušla u proces razgraničenja sa tom lažnom državom. Paralelno sa tim bezumljem, ona je nastavila da izgrađuje „istorijski nikad bolje odnose sa Srbijom“, što je paradoks koji nije moguće objasniti, a da se ne baci pogled i u drugo dvorište (Beograd). Najvažnije je, ipak, bilo uvođenje sankcija Rusiji i izmišljanje državnog udara. Naravoučenije je očigledno, što se podigne veća dreka (ma koliko bila lažna) na Rusiju, stići će (ne)zaslužene pohvale sa vrha američke administracije. I to je ključ za razumijevanje šizofrenog stanja u kojem je savremena Crna Gora.
Sve je počelo prije gotovo dvije decenije postupkom prof. dr Novaka Kilibarde. Da bi se prihvatio potpredsjedničkog mjesta u ondašnjoj Vladi on, dotadašnji stopostotni i profesionalni Srbin, morao je da izjavi: „Odričem se svega što sam govorio i pisao u prethodnih dvanaest godina!“. Ne dvanaest minuta — koliko bi trebalo da se nadvlada agresivno pijanstvo. Ne dvanaest dana — za koliko bi se mogla primiriti neka akutna boleština. Njemu je trebalo da poništi više od decenije svog „kreativnog“ rada, kako bi napravio dvjesta postotni idiotizam i postao stoprocentni Crnogorac. Nažalost, on nije bio jedini, iako je ostao najupečatljiviji primjer ovakve vrste.
Kada su njemu slični preuzeli vođenje državne politike Crne Gore, naišli su na niz problema od kojih je jedan bio posebno težak. On se zove Petar II Petrović Njegoš, drugo ime za pravu Crnu Goru. Pokazujući da ne znaju šta da čine sa vladikom Radom, oni su jedino dokazali da ne znaju šta bi sami sa sobom.
U međuvremenu, Majkl Pens je otišao i ne zna se koliko je upamtio Crnu Goru. Ruska „invazija“ je nastavljena. Turisti iz Rusije, sa širokom dušom i dobro popunjenim novčanicima, preplavili su crnogorska ljetovališta. Neka su zdravi i vazda dobrodošli u Crnu Goru koja ni malo ne liči na riječi kojima ju je opisao američki potpredsjednik.
