„Malo je naroda, u predanjima o narodima, poput ovog u Crnoj Gori, koji su tako pokvareno prevareni da su, ne u maloj mjeri, umislili da nijesu to što su uvijek bili i da moraju biti ono što nikada nisu. Nadala se Crna Gora, vjekovima, misleći u sebi: Jesam Crna, ali sam i Gora, izdržaću. Da li je izdržala? Šta nam se desilo? Šta nam preostaje?“, piše Marko Milačić, lider političke organizacije Otpor beznađu i osnivač Pokreta za neutralnost Crne Gore u autorskom tekstu za „Politiku“:
Imperija neslobode je pobijedila, a zid u Berlinu potom pao, da bi na njegovom mjestu bio podignut snažniji i nevidljiviji, tablet-zid, u dosluhu sa duhom vremena. Crna Gora od tada ispisuje — trudi se vladajuća kvazielita u saradnji sa stranim partnerima — modernu istoriju beščašća i savremenu storiju duha inferiornosti: operišu nas bez anestezije, na živo, kako bi i na ovom prostoru planete iskorijenili dušu, i, konačno, uključili autopilota. Ljudi na vlasti u Crnoj Gori su manje ljudi, a više atlantistički projekat. Crnu Goru su, prvo, u neopjevanom bjekstvu od sebe samih, falsifikovali u Montenegro uradivši joj plastičnu operaciju, a kako stvari stoje nijesmo daleko od dana kada ćemo proglasiti i Natonegro. Luča slobode, srećom, nije ugašena.
Sav taj golemi proces u kome se okupira svaka iskra slobode i suverenosti, od „malog“ Čovjeka, do velikih Civilizacija; svo to demokratsko jednoumlje u kome su ljudi više publika, a manje narodi, slikovito staje u jedan crnogorski broj: 84! Toliko procenata stanovništva — prema internim podacima Vlade Crne Gore — smatra da odluku o učlanjenju u NATO treba donijeti na referendumu. Referenduma, ipak, nije bilo: odluka je donijeta u maniru sekte — mimo opozicije — u polupraznom parlamentu, dok je većina građana za neutralnost.
Dio je to šire slike neslobode namijenjene Crnoj Gori, trodecenijskog zadatka za nesmjenjivu vlast: ukrajinizacije zemlje, pa i regiona. Procedura je odavno uspostavljena, drugdje, a potom imputirana Crnoj Gori, kroz marionetski vladajući kler, ali i djelove sve kontrolisanije, konformističke opozicije, bez stava. Cilj — koji je sada, nasilnim ulaskom u nedemokratsku Imperiju, finalizovan — bio je očigledan i dugoročan: usred istog naroda, najbrojnijeg u regiji, ubaciti sjeme razdora, izvrnuti istoriju, raščerečiti svijest, ukinuti ideju o borbi za slobodu, ubiti nadu, pa mirno usniti američki san. Nasušno je, ovdje u našoj regiji, u srcu naroda koji govori istim jezikom — srpskim — bila potrebna baš ovakva, zvanična Crna Gora: atlantizovana i anestetizovana.
Crna Gora je, tako, postajala i postala anti-Srbija. Bio je potreban neko ko će, uz diktate zapadne politike i medija, uzviknuti: Ja nisam ja! Tu je klica zvanične crnogorske antipolitike: što si manji Srbin, veći si Crnogorac. Njegoš, najveći Srbin, koji nije nogom kročio u Srbiju, mudrac koji je, iz Katunske nahije, rukom stvarao srpski kosovski mit — zvanična politika diktira — bio je naivan. Antisrpska politika, osim što je anticivilizacijska, isto je što i anticrnogorska. Da bi ukrajinizacija bila još dublja, Crna Gora je poslužila i kao anti-Rusija. Recept znamo: Tajvan je anti-Kina, baltičke zemlje i Ukrajina anti-Rusija, Bjelorusiju bi voljeli da vide kao anti-Rusiju, takođe. Tako se stežu obruči oko suverenih. Nalaže to atlantistička dogma: demokratski, dok vas ne progutamo! Ovo pišem iz utrobe NATO-a, nedugo nakon što sam izašao iz utrobe zatvora. Atmosfera je slična, razlika je u konceptu neslobode.
Ovdje je u pitanju borba za dušu cijele regije; za dušu jednog istog, dvoimenog naroda na ovim prostorima — Srba i Crnogoraca. Taj narod se mora uništiti ili, ranije, Olujama, ili, danas, suptilnije, svakodnevnom asimilacijom i iskorjenjivanjem ljudi: otrgnuti Čovjeka od sebe samog, iščupati ga iz svih dubljih veza, ličnih i kolektivnih, individualnih i istorijskih, stvoriti od njega čovjeka koji luta, bez sjećanja i prošlosti, čovjeka spremnog za ropstvo. Narod površine, kao i takav čovjek, lak je za upotrebu. Narod-alat Sistema. To je njihov plan.
Vrijeme je za novu strategiju i snagu modernog patriotizma. Nesputanog, razumnog i zrelog. Moramo legitimisati svoje interese i svoj identitet koji je u vremenu neslobode postao nacionalni i regionalni tabu. Mladi, naročito mi, moramo se povezati što snažnije i prekogranično, samo ne poput bezličnih, građanističkih, regionalnih suočavanja sa prošlošću — evropske birokratije i granta radi — niti, s druge strane, poput toliko puta viđenih anahronizama, recikliranja prošlosti, već suočavanjem sa budućnošću, ali bez bijega od nas samih, bez indeksa zabranjenih tema, bez duha inferiornosti, bez konformizma, bez straha od osvete političke korektnosti, bez straha od slobode.
Mi nismo bogalji iščašeni između svjetskih ratova, građanskih ratova, hladnih ratova, NATO-a i Rusije. Mi smo ljudi koji znaju šta žele i šta treba da rade, mladi na kojima leži odgovornost i izbor, na kojima leži veliki dio tereta suočavanja sa budućnošću, tema na koju moramo dati iznenađujuće i ozbiljne odgovore, dostojne veličine i ozbiljnosti tradicije iz koje potičemo.
