Čitava situacija je poprimila obrise bizarnosti, pa je Jokić tokom dana bio u posjeti kotorskoj filijali Ministarstva unutrašnjih poslova, gdje je nadležnim organima pokušao da dokaže da nije državljanin Srbije, tako što je dostavio potvrdu izdatu od Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije u kojoj se navodi da se ne nalazi u evidenciji državljana te zemlje.
Naravno, situacija ne bi bila bizarna, da aktuelni Zakon o crnogorskom državljanstvu ne propisuje normu da svaki punoljetni građanin Crne Gore koji svojevoljno uzme državljanstvo neke druge zemlje po sili zakona odmah gubi crnogorsko državljanstvo. Nevolja je u tome što taj zakon očigledno nije kreiran kako bi crnogorski građani lakše i praktičnije obavljali svoje poslove, ili pak radi pravljenja mostova sa dugim narodima, već se iza pomenutog rešenja, nažalost, isključivo kriju razlozi političke i ideološke prirode.
Bez sumnje glavni cilj zabrane da crnogorski građani posjeduju dvojno državljanstvo jeste strah vladajuće elite u Crnoj Gori da bi ogroman broj građana u suprotnom pribavio sebi u prvom redu pasoš države Srbije, a što bi po svemu sudeći ugrozilo projekat crnogorske nezavisnosti kako ga ovi zamišljaju, pa makar i sve bilo po cijenu rešenja koje apsolutno nikom nije od koristi.
Na tu temu razgovarali smo i sa profesorom Vladimirom Božovićem, predsjednikom UO Matice srpske u Crnoj Gori, koji za Sputnjik objašnjava da se crnogorski građani, od konstantne priče o ukupnoj demokratizaciji i harmonizaciji društvenih odnosa i državi ekonomskog blagostanja, danas svakodnevno suočavaju sa slomom brojnih, „sladunjavih predreferendumskih obećanja“.
Prema njegovim riječima, građani Srbije i Crne Gore danas se suočavaju sa brojnim birokratskim barijerama, koje su došle „pod ruku“ sa „politikom gušenja dubinskih, istorijskih veza srpskog i crnogorskog naroda“, pa su shodno tome, sistematski sasijecane poslovne i kulturne veze, a takođe je maltene onemogućeno ostvarivanje zdravstvenih i obrazovnih potreba građana.
„Postavljena je jedna od najtvrđih granica Evrope. Kilometarske kolone i neprijatne granične procedure su najdirektnije, bolno, ali vrlo otrežnjujuće iskustvo u odnosu na one ružičaste laži kako će život između ’dvije stare evropske države‘ teći uobičajeno, čak i mnogo bolje, sa razlikom što će svaki građanin znati ’gdje mu je kuća‘“, naglašava naš sagovornik.
Prema Božovićevom viđenju priča o zabrani dvojnog državljanstva za građane Crne Gore takođe je i samo dio šire priče o razaranju veza između Srbije i Crne Gore, pri čemu je u praksi došlo do ujedinjenja interesa dvije struje — „zapjenjenih ideologa antisrpske politike“, sa jedne, i „kriminalaca iz vlasti koji divljim birokratskim barijerama štite svoje feudalne interese“, sa druge strane. U tom kontekstu, smatra on, „omogućavanje građanima Crne Gore prava na državljanstvo Srbije dovelo bi u opasnost suštinu pokradenog referenduma“.
„Vjerujem da bi najmanje 50 odsto građana Crne Gore iskoristilo takvo pravo, što bi značilo ubjedljivu opredijeljenost za trajnu, životvornu vezu sa Srbijom. Građani bi slobodnom voljom, izvan usijanja jednokratne političke propagande i bez pritiska korumpiranih vlasti, pečatirali smisao svih prošlih i potencijalnih izjašnjenja po pitanju karaktera odnosa Srbije i Crne Gore. A to je upravo ono što najviše plaši žrece antisrpskog ’društvenog ugovora‘ Crne Gore“, zaključuje Božović.
