Jučerašnji Samit lidera Zapadnog Balkana i lidera najvećih zemalja EU u Trstu donio je posve radikalan preokret stava Crne Gore kad je riječ o uspostavljanju Carinske unije u tom regionu. Podsjećanja radi, još početkom ove godine srpski predsjednik Aleksandar Vučić inicirao je ideju integracija trgovine i transporta u regionu kao, kako je tada saopštio, „najdirektniju putanju za napredak ekonomije Zapadnog Balkana“.
Naravno, ideja je sigurno inicijalno rođena u Berlinu, koji ima interes da na Balkanu, kao mekom trbuhu Evrope, vlada kakva-takva stabilnost, pa se ova inicijativa može tumačiti kao pokušaj Njemačke da aktivnim pristupom stvori makar početni plan i okvir koji bi doprinio konsolidaciji i razvoju na Balkanu kao osjetljivoj tački Evrope.
Upravo na ovom mjestu jako je zanimljiv i simptomatičan način na koji se zvanična Podgorica postavila prema ovoj inicijativi. Vrlo nedavno, prije samo dvije sedmice, crnogorski premijer Duško Marković glatko je u Skupštini Crne Gore, tokom premijerskog sata, odbacio inicijativu predsjednika Vučića, ocijenivši da ta ideja „nije realna“.
„U regionu ne možemo govoriti o jedinstvenoj carinskoj, odnosno trgovinskoj politici prema trećim zemljama“, saopštio je tada Marković.
Sve to ne bi bilo nimalo začuđujuće da Marković naprečac nije potpuno promijenio ploču, i juče u Trstu napravio kopernikanski obrt snažno podržavši ovu inicijativu, i rekavši da ohrabruje činjenicu da je Berlinski proces evoluirao od početne agende povezivanja u oblastima energetike i saobraćaja do regionalne integracije u mnogim drugim značajnim oblastima.
Dakle, šta se to u međuvremenu desilo i zašto je ponašanje Crne Gore naizgled tako zbunjujuće po ovom pitanju? Reklo bi se da je potrebno imati na umu jedan ključan detalj koji bi mogao suštinski da osvijetli sve aktuelne dileme crnogorske politike.
Na prvi pogled, malo je manje uočljiv podatak da višestruki premijer i dominantna figura moderne crnogorske političke scene Milo Đukanović za sve vrijeme obavljanja najviših političkih funkcija u Crnoj Gori nikada nije imao čast, ni zvanično ni nezvanično, da se sretne ni sa jednim njemačkim kancelarom. Tu čast imao je čak svojevremeno tokom svog kratkog mandata i jedan od bivših crnogorskih premijera Igor Lukšić, kao i aktuelni crnogorski premijer Duško Marković — ali nikada Đukanović.
Ovaj podatak nesumnjivo dovoljno govori za sebe koliko u Berlinu cijene Đukanovića, što zbog povezanosti sa brojnim aferama koji se Njemačkoj nikako ne dopadaju, a vjerovatno i zbog percepcije Đukanovićeve politike kao dominantno proameričke i atlantističke na Balkanu.
A sasvim je poznato da američki i njemački interesi na Zapadnom Balkanu veoma često ne mogu biti kompatibilni, naročito u pogledu mira i stabilnosti u regionu, iz prostog razloga — za Njemačku je Balkan, razumljivo, dio zajedničke evropske kuće, dok su SAD ipak daleko preko „bare“.
Zato i ne čudi što je inicijativa predsjednika Vučića bila od zvanične Podgorice prvobitno dočekana na nož, naročito od struktura i medija bliskih Đukanoviću, da bi je aktuelni premijer Marković sa oduševljenjem prigrlio nakon susreta sa Anglom Merkel. I ne samo to, Marković je otišao i korak dalje, poručivši njemačkoj kancelarki da je „sada prava prilika da posjeti Crnu Goru“. Da li Angela Merkel može možda pomoći Markoviću da napravi otklon od Đukanovića?
