„Za 78 dana agresije, NATO pakt nam je uništio samo jedan tenk T-55 i to ne direktnim pogotkom u borbeno vozilo, već posredno pogotkom u cistijernu, koja je u tom momentu vršila popunu tenka gorivom“, dodao je pukovnik Orović, koji je tokom ratnih dešavanja obavljao dužnost načelnika štaba legendarne 37. motorizovane brigade VJ, jedinice odlikovane Ordenom narodnog heroja za doprinos odbrani zemlje od NATO agresije.
Tokom NATO agresije Vaša jedinica bila je razmještena u rejonu Drenice, jednog od najtvrđih žarišta otpora OVK-a, rodnog mjesta zloglasnog Adema Jašarija. Pored stalno prisutne terorističke prijetnje, bili ste izloženi neprekidnim udarima avijacije NATO-a. Za 78 dana agresije, kakve gubitke je NATO pakt nanio Vašoj jedinici?
— Vojska, pa i naša jedinica, imala je nekoliko zadataka. Naš prvi zadatak je bio da zaštitimo ljudstvo, borbena sredstva i materijalne rezerve od dejstva NATO avijacije. Sledeći zadatak je bio da u zoni dejstva blokiramo i uništimo šiptarske terorističke snage. Treći zadatak je bio da posjednemo položaje za odbranu i da do određenog vremena te položaje utvrdimo, sa krajnjim ciljem da to bude ostvareno do 15. aprila. Mi smo sve zadatke realizovali u predviđenom roku. Naše angažovanje na prostoru KiM bilo je kompleksno.
Jedinica je bila izložena trostrukoj prijetnji. Prvu je predstavljalo dejstvo NATO avijacije, drugu šiptarske terorističke snage, a treću brojne protivtenkovske mine, postavljene u zoni naše odgovornosti, što je ometalo manevar i kretanje.
Drenica je predstavljala leglo šiptarskih terorističkih snaga. Drenica je za OVK bila jedna od operativnih zona. Tamo su se nalazile četiri redovne i jedna specijalna brigada OVK, ukupne snage preko 2.500 ljudi. To navodim na osnovu podataka koje smo pronašli nakon osvajanja njihove baze i komande u selu Likovcu.
Za 78 dana agresije NATO pakt nam je uništio samo jedan tenk T-55 i to ne direktnim pogotkom u borbeno vozilo, već posredno pogotkom u cistijernu, iz koje se u tom momentu vršila popuna tenka gorivom. Tom prilikom je stradao i vozač tenka. Uništena su nam takođe 2 protivavionska topa 20/3 mm i nekoliko motornih vozila.
Kada je došlo do povlačenja sa Kosova, NATO oficiri su bili u potpunom šoku, kada su prebrojali borbene efektive naše vojske. Na koji način ste uspjeli da kod njih stvorite lažnu sliku o gubicima naših snaga?
— Krajem aprila i početkom maja dobili smo nekoliko maketa tenkova, a neke smo i sami izrađivali i namjerno izlagali NATO avijaciji. To je svakako uticalo da se kod njih stvori lažna slika o efektima dejstva njihove avijacije.
Kada je vidio koja je vojna sila napustila teritoriju KiM, jedan NATO general nas je kasnije pitao da li smo mi tenkove uopšte pokretali. U svim borbenim akcijama koje smo sprovodili tenkovi su bili uključeni, bili su važna podrška prilikom napada na utvrđene vatrene tačke. Kada vam otkrijem kako smo naše tenkove učinili nevidljivim NATO avijaciji, garantujem da ćete se smijati.
NATO avioni letjeli su na velikim visinama i koristili rakete sa termovizijskim navođenjem, koja traži cilj koji emituje toplotu. Zbog toga smo napravili svojevrsnu masku za motor, koju je predstavljalo nekoliko starih trodjelnih vojničkih dušeka sašivenih u jednu cjelinu. Na tenku se takođe nalazilo nekoliko bidona sa vodom. Kada bi dobili informaciju da smo mogući cilj, tenkovi bi se ugasili, a dušeke smo nalivali vodom i postavljali ih pozadi na motor tenka i tako tenk načinili neprimjetnim za NATO avione. Jedini tenk, koji nam je, kako sam gore pomenuo, NATO uništio pogotkom u cistijernu, mi smo povremeno „oživljavali“, paleći vatru na mjestu gdje mu se nalazio motor. I taj tenk je NATO pogodio najmanje još 10 puta.
Da li je istina da je naša vojska uspjela da obmane NATO pakt po pitanju mostova i nekih drugih važnih objekata?
— U našoj zoni odgovornosti, između Glogovca i Komorana nalazio se važan most. Ta komunikacija je bila veoma važna za nas zbog kretanja vozila i tehnike i snabdijevanja naše i drugih jedinica. Od našeg Vojno-tehničkog instituta dobili smo tzv. pasivne protivradarske reflektore. Ti mali uređaji oblika tetraedra, kada se postave u paru i po dogovarajućim uputstvima, slali su NATO avijaciji radarski odraz kao da je neki cilj u pitanju.
Naši inženjeri su nas savjetovali da na stotinak metara nizvodno i nizvodno postavimo po dva para tih uređaja, koji su NATO avijaciji davali lažnu sliku da se most nalazi stotinjak metara uzvodno. Mislim da su most pokušavali da „sruše“ najmanje 20 puta. Dok su oni više desetina projektila ispalili u najlon koji je povezivao protivradarske reflektore, mi smo uredno koristili most.
Kako ste u junu 1999. primili vijest da, iako neporaženi, morate napustiti teritoriju KiM?
— Ja neću da se bavim politikom. Ako politika svoje ciljeve ne može da ostvari mirnim putem, određuje cilj vođenja eventualnog rata. Zadatak vojske je da politici obezbijedi da, ako se već ratuje, postigne one ciljeve koje nije bilo moguće ostvariti mirnim putem, te tako obezbijedi povoljne uslove za vođenje pregovora. Za vojsku nije važna sila koja napada, važno je da li je te borbe vrijedna svetinja koja se brani, a Kosovo je za nas bila zaista svetinja.
Ja vlastima SRJ i Srbije zamjeram što prije nego što nam je postavila zadatak, nije definisala kolike je žrtve država bila spremna da podnese. Zadatak koji smo mi ispunili.
Nije mi bilo drago kada sam čuo da, u okolnostima kada nijesmo poraženi, moramo otići sa Kosova. Međutim, to je vojnička sudbina. Država je donijela odluku da se vojska na prostoru KiM dezangažuje i mi smo tu naredbu sproveli. Bili smo ljudski, a ne vojnički poraženi. Bilo je mnogo emotivnih momenata, pa čak i suza.
Kako ocjenjujete mogućnost da Crna Gora, 18 godina nakon agresije postane članica NATO pakta?
— NATO je, po mom sudu, zločinačka organizacija i recidiv blokovske podele sveta iz doba Hladnog rata. Ako Crna Gora nije promenila svoj moralni kod svetionika slobode i časti na Balkanu, njoj nije mesto u toj organizaciji. Vojna neutralnost Crne Gore i bliskije veze sa prirodnim saveznicima, posebno Srbijom i Rusijom, pravi su put.
Dosadašnja saradnja sa NATO-om kroz program Partnerstva za mir je sasvim dovoljna. I svakako, radi poštovanja volje naroda i smanjivanja sadašnjih i budućih tenzija oko tog pitanja minimum onoga što bi ova vlast morala da uradi, a opozicija da izdejstvuje jeste fer i demokratski referendum o ulasku u NATO.
Kako vidite budućnost prostora KiM?
— Ja sam odrastao na Kosovu, iako sam rođen u Podgorici, a porijeklom sam iz Vasojevića, iz Lijeve Rijeke. Moj otac, profesor, 1961. godine se zbog službe preselio na Kosovo. Bio je direktor škole u Vitomirici. U Metohiji sam završio osnovnu školu, gimnaziju u Peći. Službovao sam na Kosovu. Mi smo svi odrastali na kosovskom mitu.
U svoje lično ime mogu da kažem, ukoliko me otadžbina opet pozove, ja imam uniformu, spreman sam da odmah obujem čizme, stavim opasač, spakujem transportnu vreću i odem ponovo na Kosovo.
