Novi direktor Urgentnog centra Nermin Abdić uklonio je bakrorez Kosovke djevojke koji tu stoji decenijama, kao poklon Crvenog krsta Jugoslavije. Istoričar Šerbo Rastoder, čitam, kaže da „se sa guslama teško može svirati rok muzika, čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade boljem i humanijem svijetu“. Gorivo je poskupilo 16 centi. Mladi odbornik poslat u zatvor, na tri mjeseca. Šta, dakle, imamo ovdje?
Pojedini, vidim, upućuju, kao fokusirani na „suštastvene“ probleme, da se ne treba baviti „identitetskim pitanjima“, Njegošem i guslama, da je to dimna zavjesa za lakše uvećanje nameta, poreza i slično. Oni bi, tako ispada, ti borci na život i smrt, kao, odmah poveli narod na ulice i skinuli vlast, ti i takvi, samo da im ovi koji se bave identitetskim pitanjima, ne skreću pažnju, ne odvraćaju ih od „egzistencijalnih“ pitanja. Šta, onda, imamo tu?
Kada ćemo shvatiti: kapitalizam ne guta samo materiju, već i duh. Pohlepa (koja se pospješuje), kao pogonsko gorivo „vrlog novog svijeta“ i neokolonijalnog izrabljivanja kojem tepamo „neoliberalni kapitalizam“, vodi do stvaranja čovjeka-robe i čovjeka-roba. Takav polu-čovjek ili ne-čovjek, robotizirani potrošač, zapravo sluga, da bi postao potpun izdanak kapitalističkog svijeta, zacrtani stvor u stroju, mora biti totalno lišen sjećanja. Čovjek bez prošlosti, čovjek bez istorije, čovjek koji zaboravlja, čovjek koji se ne sjeća, konačno — čovjek kojem nije stalo. Takav čovjek je ponos Si-En-Ena.
To je, suštinski, jedan od ključnih koraka uspavljivanja čovjeka. Takav čovjek — onaj kojem nije stalo do sopstvenog identiteta, svojeg ja, pa time i identiteta zajednice kojom je okružen i oblikovan — takav čovjek je spreman za torturu, eksperiment. Čovjek-zamorče. Ako ja, kao Kuč (uzmimo nasumično komad istorije) — potpomognut i pritisnut propagandom — zaboravim na bitku na Malom Orljevu, krajem 17. vijeka, onda koračam putem kojim zaboravljam sebe i svoje. To nije kolektivizam i tradicionalizam, naprotiv, to je istinski individualizam i civilizovanost: znati sebe.
Ako zaboravim sebe, kako očekivati da se pobunim na 16 centi poskupljenja goriva, na hapšenje mladića zbog njegovih političkih stavova? I tu je ključ, veza na kojoj počiva klasna eksploatacija: ona, da bi bila konačna, mora biti ukorijenjena u duhu, jer sve mimo duha je površinski zahvat. Oni, znamo, idu dublje. Rovare po nama, duboki kop. Ovdašnja kriminalna manufaktura tek je najamno radilište po direktivi odozgo.
Tu dođu dvojica sa početka posta, kao nus-pojave te gromadne i globalne igre: lokalni aparatčici — jedan neobrazovan i karikaturalan; drugi izrazito obrazovan, moj profesor — da pokušaju prikriti ono što se prikriti ne može, recimo ovo: Njegoš smo mi, kao kičma tijelu i kao oči glavi — njime se držimo uspravno i gledamo pravo, pa i ovako poniženi i uvrijeđeni. Crna Gora i Njegoš dolaze u paketu: ko jedno od toga dvoje ne prihvata — taj ne prihvata ono drugo. Većih istina od ove nemamo.
Ako ne odbranimo Njegoša i istoriju, ne možemo ni poskupljenje goriva. I to dođe u paketu.
Borba je totalna ili nije borba!
