Crnogorski režim se čak pobrinuo da građanima prezentuje i video-zapis sa suđenja, valjda kako bi sve izgledalo što uvjerljivije. Bolje da nije. Osim što se radi o očiglednoj farsi, prikazana predstava se suštinski može tretirati i kao dokaz dubokog nepoštovanja režima prema građanima koji je odlučio da ih udostoji takve predstave.
I zaista, prosječno inteligentnom Crnogorcu preostaje jedino osjećaj nelagode usled spoznaje u kakvoj zemlji živi i uvida šta sve mora da istrpi.
Treba li reći da su nelogičnosti i kontradiktornosti nakon odgledanog suđenja dodatno narasle i da se svjedočenje ključnog svjedoka u značajnoj mjeri razlikuje od njegovog prvobitno datog iskaza. Više niko ne može da dokuči ni objasni šta je dotični radio sa navodnim oružjem. Da li ga je spalio, pa bacio u jezero, ili uništio negdje van Crne Gore, ili ga je pak čekalo u nekoj kući na Starom aerodromu u Podgorici.
Da li je i šta je uopšte logično i fizički izvodljivo od toga što je napričao? Da se oružje spali, pa baci u jezero, ili možda baci u jezero, pa zatim spali… Neka se snalazi u svemu tome ko može… A da ne pominjemo fantastičnu činjenicu da je specijalni tužilac upravo svjedoku saradniku naložio da uništi oružje, a ne nekom iz policije ili ANB-a.
Ono što se takođe moglo čuti jeste izjava svjedoka saradnika da zaslužuje orden jer je spasio Crnu Goru. I u finalu, kao šlag na torti, odlukom Višeg suda prihvaćen je sporazum o priznanju krivice između Velimirovića i specijalnog tužioca, po kojem je optuženi „strogo“ kažnjen sa 100 evra i šest mjeseci uslovno na godinu dana za pokušaj navodnog „državnog udara“.
Poređenja radi, taj isti Viši sud donio je mnogo oštriju presudu prije dvije godine kada je 16 bivših radnika Nikšićke željezare osudio na deset mjeseci zatvora, odnosno tri godine uslovno, zbog toga što su „ušli silom i pod prijetnjom“ u kancelariju direktora i članova odbora direktora te fabrike.
No, o ovoj temi je već sasvim dovoljno rečeno. Državni udar poslužio je svojoj svrsi, DPS je uspio da očuva vlast i nekako sastavi Vladu sa satelitskim partijama. Ključno pitanje koje se u ovom trenutku postavlja jeste kuda ide politički proces u Crnoj Gori? Kriza je evidentno duboka, a dno se još nije dotaklo. Za valjanu analizu opet u pomoć moramo prizvati aktuelna događanja na međunarodnoj sceni.
Indikativno, istog dana kada se odigralo ovo suđenje, na drugom kraju zemljine lopte, Spoljnopolitički odbor Senata SAD na radnoj sjednici jednoglasno je usvojio rezoluciju o podršci ratifikaciji Protokola o pristupanju Crne Gore NATO-u. Istovremeno je članica tog odbora iz redova Demokratske stranke Džin Šahin pozvala lidere u Senatu da ratifikuju Protokol pre raspuštanja starog saziva Kongresa.
„Najbolja poruka koju možemo da pošaljemo Rusiji je da želimo da Crna Gora postane članica NATO-a i da bude deo evropskog bloka koji štiti celu Evropu“, poručila je Šahinova.
Istog dana Jens Stoltenberg izjavio je u Briselu da će Crna Gora uskoro biti dio najjače vojne Alijanse u svijetu i „pod okriljem bezbjednosnih garancija NATO-a“.
„Koliko je za Crnu Goru važno članstvo u Alijansi, toliko je važno i za NATO, jer Crna Gora doprinosi našem kolektivnom sistemu odbrane, svojom strateškom pozicijom na Jadranskom moru, a ima i vojne sposobnosti koje su važne za NATO“, kazao je prvi čovjek Alijanse.
Naravno, Stoltenberg je u pravu kada kaže da je Crna Gora važna zbog svoje „strateške pozicije na Jadranskom moru“, dok se drugi dio izjave o „vojnim sposobnostima“ države ne može smatrati čak ni kurtoaznom opservacijom. Ipak, glavni detalj u ovim događanjima je poruka adresirana Moskvi o zadržanim namjerama NATO da se dalje širi. A sigurno je da će posebna pažnja biti posvećena signalima koje emituje američka strana.
