Nakon što je Demokratska partija socijalista uspjela da „spuči“ novu vladu sa strankama nacionalnih manjina, čini se da tenzije u javnosti polako kopne. Poslije izbora pod sjenkom „državnog udara“, izbornih neregularnosti i zloupotreba, sve upućuje na to da je željeni efekat postignut, jer vlada je, eto, konačno tu, pa je i dalja halabuka nepotrebna.
Utisak je da se društvo polako privikava na dato stanje. Čak se i u režimskom spektru medijske scene sve manje govori o pokušaju nasilnog prevrata u zemlji i navodnoj umiješanosti određenih političara u taj scenario.
Takođe, tokom i nakon izbora, crnogorski medijski etar bio je brutalno zatrpan optužbama od strane DPS-a da je opozicija finansirana i potpomognuta iz inostranstva, preciznije — iz Rusije. Dok danas saznajemo da je bivši podpredsejdnik Ruske Federacije Aleksandar Ruckoj, javno na televiziji izjavio da je Rusija još 1991. godine dala 15 miliona dolara upravo Đukanoviću kako bi pobijedio na izborima u Crnoj Gori. Što govori kolika je zapravo hipokrizija i vjerolomstvo njegove politike, kada danas (i dalje bez dokaza) optužuje druge za ono što je evidentno sam praktikovao.
U medijima su se takođe mogle vidjeti i analize personalnog sastava vlade uz dodatna razmatranja poput onih može li nova ekipa u izvršnoj vlasti donijeti potrebne promjene u Crnoj Gori, i slična razglabanja o ovoj temi. Naravno, takve spekulacije jesu sastavni dio novinarskog posla, ali samo pod uslovom da se radi o elementarno „normalnoj“ državi. Ali ako se ima u vidu da opozicija nije zvanično priznala rezultate izbora i da se politička kriza u zemlji samo produbljuje, postavlja se pitanje koliko je zaista umjesno i smisleno javno analizirati rad i moguće domete nove vlade.
Na drugoj strani nalazi se opozicija koja za sada, kako izgleda, nema razrađenu koherentnu strategiju odgovora na dramatično stanje u zemlji, a bogami ni neophodan stepen jedinstva. O tome najbolje svjedoči situacija u opštinama Budva i Kotor, u kojima je opozicija, prema rezultatima oktobarskih izbora, dobila većinu i priliku da formira vlast. A u kojima, po izvještajima medija, postoje očigledni problemi u pregovorima o konstituisanju vlasti na bazi dobijene opozicione većine, što trenutno šalje veoma negativnu sliku i poruku građanima o ozbiljnosti opozicije, i otvara sumnje u njenu sposobnost da preuzime vlast na državnom nivou, ako već ne može da dogovori opštinsku vlast u pomenutim primorskim gradovima. Naravno, sa svih strana kažu da u ovom slučaju nije u pitanju nikakvo sporenje oko funkcija i fotelja, što svakako nije tačno. I to je sasvim jasno svakom ko iole poznaje politički život.
Takođe, u startu su postojale određene ideje da cjelokupna opozicija nakon izbora treba da podnese ostavke na poslanička mjesta u Skupštini, i tako pošalje do sada najsnažniju poruku protivljenja i nepriznavanja nelegitimnog saziva parlamenta. Ovaj potez se bitno razlikuje, i ne znači „samo“ bojkot opozicije i neučestvovanje u radu Skupštine. Već se, između ostalog, radi o suštinskom nepriznavanju državnih institucija proizašlih iz tako nelegitimne volje građana, odnosno, radi se o odricanju i od bilo kakvih benefita dobijenih od tako nelegitimnih institucija, što bi u konačnici bilo i odricanje od poslaničkih plata.
Ovakva ideja je odmah zataškana i odbačena u samoj primisli, prije nego li je debata o njoj i počela u javnosti. Iako sasvim opravdano možemo imati razumijevanje za takav stav, pa i sa aspekta strategije budućeg djelovanja opozicije i značaja finansija za dalji nastup, teško da se može naći bilo kakvog opravdanja za pasivnost, razjedinjenost i neozbiljnost. Teško da poniženi i uvrijeđeni crnogorski građani imaju više zanimanja i razumijevanja za partikularne ili lične sujete i interese opozicionih prvaka.
Od jednog dijela opozicije već je najavljeno da nemaju naročitog interesovanja za vid demokratske borbe koji bi podrazumijevao i ulična okupljanja i proteste. Pominju se i razni drugi vidovi djelovanja poput, kako se moglo čuti, parlamenta ili vlade u sjenci. Naravno, sve je to legitimno i svemu treba dati šansu ukoliko se pokaže da ima efekta. U suprotnom, biće veoma loše ako se sve bude svelo na izjave za javnost i objašnjenja crnogorskim građanima da žive loše i da bi sve moglo biti mnogo bolje. Toliko već znaju i sami.
