Ishod krize u Crnoj Gori direktno zavisi kakva će biti nova politika Sjedinjenih Američkih Država u regionu. Odluku o tome kuda ide Crna Gora i da li će zaista sledeće godine postati član NATO-a, ne zavisi od volje Đukanovića, već od politike podijeljene bezbjednosti u Evropi koja se donosi za „Velikim stolom“, kaže Aleksić.
Crna Gora nalazi se u dubokoj političkoj krizi, a čini se da su minuli izbori samo dodatno pojačali tenzije i produbili nepovjerenje u društvu. Šta je, po Vašem mišljenju, ključni uzrok takvog stanja u Crnoj Gori i kakave sve ishode možemo očekivati?
— Dubina krize je tačno onolika koliko je društvo oštro podijeljeno. Glavna linija podjele odnosi se na ključnu politiku koja se vodi u Crnoj Gori, a kojoj su u oktobarskim izborima svi negirali značaj, a negiranje najviše odgovaralo Ambasadi SAD u Crnoj Gori. To je politika uvlačenja „Republike Titograd“ u NATO pakt protivno volji više od dve trećine punoljetnih građana. Sa jedne strane vlast DPS-a (Savez komunista koji je početkom devedesetih promijenio naziv, a zadržao kompletnu imovinu, logistiku i ministarstva sile) vodila je kampanju odbrane države, odnosno sopstvene vlasti, a protivnici vlasti imali fokus na jednu jedinu političku figuru za kojom suštinski blijedi geopolitička regionalna potreba. Ishod krize direktno zavisi od toga kakva će biti nova politika SAD u regionu. Glavne igrače koji proizvode krizu u Crnoj Gori kontroliše Amerika i iz dana u dan preuzima sve veću kontrolu nad ministarstvima sile. Ulaskom u NATO kontrola postaje potpuna i zemlja gubi suverenitet.
U tom smislu ishodi krize zavise od kontinuiteta politike onih koji upravljaju procesima i samom krizom u Crnoj Gori. Igrači zaduženi da kroz Parlament, nastao na osnovu pokradenih izbora, provuku odluku o ulasku u NATO, homogenizovani su za interes sistema oko dva centra moći, prvi je porodica Đukanović, a drugi porodica Miodraga Perovića. Svi ostali koji ubjeđuju građane da na izborima može doći do promjene ili ne znaju, ili učestvuju u istom poslu, kao i svi drugi sistemski igrači. Do kvalitativne promjene može doći isključivo zaustavljanjem političkih procesa i internacionalizacijom pitanja upravljanja Crnom Gorom, na jedan jedini način — bojkotom institucija.
Kakve bi sve posledice po sudbinu Crne Gore, a i region u cjelini, imao najavljeni ulazak zemlje u NATO sledeće godine?
— Najavljeni događaj je jedno, a svijet danas — nešto sasvim drugo. Evropa je u ozbiljnoj krizi u svim segmentima. Ujedinjeno Kraljevstvo izglasalo je „bregzit“. Seobe naroda ka srcu teško politički bolesne Evrope ne prestaju. Novoizabrani predsjednik Amerike najavio je politiku u kojoj NATO neće ostvarivati svoju osnovnu funkciju zaštite svih članica, a Rusija je iz godine u godinu na novom vrhuncu svoje rastuće moći u 21. vijeku. Novoizabrani predsjednik Amerike je i protiv NATO baza u Crnoj Gori, zato sa minimalnom dozom nade i maksimalnom dozom opreznosti treba posmatrati politiku i instrukcije koje budu dobijali lokalni i regionalni igrači. U tom smislu, oni, u Crnoj Gori, za koje novoizabrani predsjednik SAD nema lijepe riječi, ne odlučuju o tome kuda će ići Crna Gora. O tome odlučuje politika podijeljene bezbjednosti u Evropi koja se donosi za Velikim stolom.
Često se kaže za velike sile da one svoju spoljnu politiku projektuju čak decenijama unaprijed. Po Vašem mišljenju, da li je realno očekivanje da se američka politika prema Rusiji i Balkanu može značajnije promijeniti sa Donaldom Trampom na čelu Bijele kuće?
— Amerika je ozbiljna zemlja i ona svoju spoljnu politiku projektuje decenijama unaprijed. Od ubistva Kenedija do danas, Amerika je zemlja nacionalne bezbjednosti kojom upravljaju tri stuba moći — vojnoindustrijski kompleks, Volstrit i Holivud. Amerika je zemlja doživotnog šefa policije Huvera, doživotnih savjetnika Bžežinskog i Kisindžera, banaka koje će biti sačuvane preko grbače vrijednog pripadnika američke srednje klase, sve i da cijeli svijet ekonomski krene u propast. U tom smislu treba posmatrati i sve što je u kampanji izrekao Tramp. Ne smijemo zaboraviti da je Obama na hipotetičkoj pretpostavci ostvarenja predizbornih obećanja dobio Nobelovu nagradu za mir, a po ulasku u Ovalni kabinet samom sebi iz predizborne kampanje bio najveća opozicija. Realna snaga predsjednika da promijeni spoljnu politiku u tom smislu je mala, a ako je pokuša sprovesti suprotno volji tri stuba moći imaće ozbiljnih problema. Ti problemi se posebno uvećavaju ako znamo koliko je minimalno njegovo političko iskustvo. Jedan od njegovih prethodnika u svojim memoarima iz Bijele kuće zapisao je jednu važnu rečenicu koja glasi: „Kada uđete u Bijelu kuću, unutra vas čeka zvijer“. Stvarna promjena desiće se jedino pod snažnim pritiskom. Taj pritisak može doći iz srca same Amerike, ako je sama moć spoznala da mora da se promijeni i okrene svojim građanima, ili, sa druge strane — spolja, snažnim usponom i povezivanjem u moćan savez svih onih koji se osjećaju ugroženim ili okupiranim od strane Amerike.
Živimo u jednom „zanimljivom“ vremenu globalnog pretumbavanja i nove podjele karata. Kroz istoriju su takvi periodi uvijek obilježavani krizama i ratovima. Šta mislite, koliko je danas realan rizik od eskalacije nekog sukoba velikih razmjera?
— Mislim da velikog rata neće biti. Iako postoje mnogi indikatori da bi globalni sukob mogao da se dogodi, postoji i jedan indikator koga nikada u istoriji velikih ratova 20. vijeka nije bilo. Taj indikator je snažniji od svih drugih — nuklearno oružje, i to u omjeru da ga Rusija ima više nego ostatak planete zajedno. Rusija je prije nekoliko sedmica napustila Sporazum sa SAD o neutralizaciji plutonijuma i time poslala snažnu poruku svoje spremnosti. Hipotetički veliki rat značio bi pobjedu Rusije i njenih saveznika, uz nikad ranije viđene žrtve apokaliptične planetarne nuklearne katastrofe. Sjedinjene Države su okupirale Japan bacivši atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, ali takav masovni genocidni nekažnjeni ratni zločin više nikada neće biti u stanju sebi da priušte.
