Trampova pobeda — osveta poniženih i uvređenih

© REUTERS / Mike SegarNovoizabrani američki predsednik Donald Tramp pozdravlja pristalice u Njujorku
Novoizabrani američki predsednik Donald Tramp pozdravlja pristalice u Njujorku - Sputnik Srbija
Pratite nas
Lavina nezadovoljstva ogorčenih masa u Evropi i svetu, koja se od „bregzita“ ubrzano kotrlja izazivajući tektonske poremećaje i promene — a o kojoj Sputnjik uveliko već mesecima piše, dok je drugi ignorišu, minimalizuju ili prećutkuju — zadala je do sada najsnažniji i, reklo bi se, najbolniji udarac odnarođenim elitama.

Bukvalno preko noći svet se okrenuo naopačke, a nemoguće je postalo moguće.

Kao grom iz vedra neba, celim svetom odjekuje neočekivana vest da je republikanski kandidat, „politički nekorektni“ autsajder, ekscentrični milijarder Donald Tramp pobedio favorizovanu, praktično već viđenu pobednicu, kandidatkinju demokrata, bivšu prvu damu i bivšu državnu sekretarku Hilari Klinton, postavši tako 45. predsednik SAD. Da simbolika ili možda istorijska ironija bude veća, njegova pobeda je objavljena na dan početka rušenja Berlinskog zida sada već „davne“ 1989. godine.

Norbert Hofer  i Marin le Pen - Sputnik Srbija
Trampova pobeda — uvertira za Hofera i Le Penovu

Iako je Tramp osvojio nešto više od 300 elektorskih glasova (za pobedu je bilo neophodno 270 od 538), njegova suparnica je za 0,2 odsto u apsolutnim glasovima birača bila bolja, što donekle podseća na duel Ala Gora i Buša Mlađeg iz 2000. godine. Tako tesan rezultat, ipak, kao da ne govori dovoljno o dubokoj podeljenosti američkog društva. Naime, pre bi se moglo govoriti o dva potpuno paralelna sveta, koja deluju kao da uopšte ne komuniciraju i ne znaju za probleme onih drugih. To se moglo videti već na prilikom duela Buš—Keri (286 na prema 251 elektoru) na izborima 2004. i tadašnje „izborne mape“, koja je, najplastičnije do tada, ilustrovala oštru teritorijalnu podeljenost na „crvene“ (republikanske) i „plave“ (demokratske) države, a samim tim i socijalnu i političku izdiferenciranost američkog društva, pri čemu je i tada ključnu razliku činio Ohajo sa tadašnjih 20 elektora.

Sada je pak „izborna mapa“ znatno drugačija i ilustruje kako demografske (u Nevadi, Koloradu, Nju Meksiku, Virdžiniji, državama sa svojim sve brojnijim manjinskim grupama, koje su i u trećem ciklusu zaredom, za razliku od Floride ili Severne Karoline, glasale za kandidatkinju Demokratske partije), tako i socijalne (u Ohaju, Viskonsinu, Pensilvaniji i Mičigenu, državama propale industrije, u kojima je Tramp napravio ključan prodor) promene u SAD. Ako se analiza spusti na nivo još nižih izbornih jedinica — okruga — može se jasno zapaziti da su veći urbani centri uglavnom izolovana „plava“ ostrva u „crvenom“ moru, što umnogome podseća na „referendumsku mapu“ Engleske prilikom „bregzita“.

Ono što je, međutim, daleko jače obeležilo ove izbore jeste nekoliko drugih sličnosti sa „bregzitom“, među kojima su se izdvojili ponašanje birača, mejnstrim medija — kako konzervativnih, tako i liberalnih — zatim analitičara i komentatora raznih fela, istraživača javnog mnjenja, establišmenta obeju stranaka, intelektualne elite, pa i celokupnog sistema uopšte.

Madona - Sputnik Srbija
Da li će Madona ispuniti predizborno obećanje

Budimo otvoreni, iskreni i surovo realni — gotovo ceo sistem je bio protiv Donalda Trampa. Bez prave podrške najvećeg dela svoje stranke, bez izrazite naklonosti mejnstrim medija, bez finansijske podrške velikih igrača sa Vol strita, što je sve njegova protivkandidatkinja imala od samog početka, još od samog ulaska u trku za predsedničku nominaciju republikanaca delovao je kao stereotipni akcioni heroj iz holivudskih filmova koji se, sam protiv svih, bori protiv svekolikog zla oličenog u sistemu koji ga na svakom koraku sputava i gleda da zaustavi, ne birajući sredstva.

I sam Tramp je tome doprinosio svojim, kako je tada delovalo, netaktičnim, ali pre svega politički nekorektnim i skandaloznim izjavama, dajući povoda optužbama za neiskustvo u politici, neozbiljnost, seksizam, rasizam, ksenofobiju, vređanje manjinskih grupa, zatucane stavove, itd. Ali upravo ga je to u očima malog, običnog birača načinilo i žrtvom „pokvarenog, zlog establišmenta“, i herojem koji „govori ono što svi misle, ali ne smeju javno da kažu“.

Naglašena pristrasnost i favorizovanje Hilari Klinton i establišmenta uopšte bila je prisutna ne samo u izveštavanju medija, u komentarima i analizama ili prilikom tri predsedničke debate, već, što je najporaznije, i u najvećem delu intelektualne elite, kako američke i evropske, čime kao da je zaslužila onaj danas zaboravljeni, pomalo podsmešljivi epitet „buržoaske inteligencije“.

Posebnu „čar“ u psihološkom pripremanju javnosti za Trampov težak poraz, kao i poraz zagovornika „bregzita“, davali su i ispitivači javnog mnjenja sistematski dajući prednost Klintonovoj najpre od 7 do 11 odsto, a u foto-finišu od 4 do 6 odsto, u oba slučaja iznad one famozne statističke greške od 2 do 3 odsto.

Ćerka Donalda Trampa Ivanka Tramp. - Sputnik Srbija
Ova žena će iz senke vladati Amerikom

Slučajno ili namerno, nije zaboravljen fenomen „tihe većine“, koji sada svi mediji i analitičari listom navode, već fenomen „stidljivog Torijevca“ i „Bredlijevog efekta“. Ovaj efekat je došao do izražaja i na izborima u Danskoj 2015. i Švedskoj 2014. godine, gde su tamošnji evroskeptici u vidu Danske narodne partije i Švedskih demokrata u anketama po pravilu imali oko tri odsto podrške manje nego što su dobili na samim izborima. U najkraćem, radi se o tome da određen deo ispitanika (od 3 do 5 odsto, a sad se može govoriti i do 10 odsto) daje socijalno prihvatljive odgovore u anketama kako ne bi bili predmet društvene stigmatizacije zbog neprihvatanja vladajućeg sistema vrednosti koje nameću mediji i elite.

Uljuljkan u tako stvorenu atmosferu, establišment Demokratske stranke je olako ušao u izbore misleći da će biti dovoljno da umesto „prvog crnca u Beloj kući“ biračima „proda priču“ o „prvoj ženi predsednici SAD“. Da stvar bude još gora, demokrate su umislile da se može doveka igrati na kartu da će većinsko, belo stanovništvo podeliti u nekoj srazmeri (55 naspram 45, ili 60 naspram 40 odsto), da će taj manji deo glasati za njih, a da će ih nacionalne manjine listom podržati i izbori su dobijeni. Upravo taj rezon im se na ovim izborima vratio kao bumerang, jer dugoročno ignorisanje volje većinskog stanovništva vremenom izaziva njegovu dodatnu radikalizaciju.

I upravo u tome leži tajna Trampovog uspeha. Države u kojima je napravio ključni prodor — Ohajo, Viskonsin, Mičigen i Pensilvanija, nemaju onaj udeo manjina koji imaju južne države. Nekada deo moćnog „fabričkog pojasa“, danas „pojasa rđe“, te četiri države sa ogromnom većinom belog protestantskog stanovništva, mahom pripadnika propale radničke i srednje klase, u proteklih 20 do 25 godina osetile su najmračniju stranu globalizacije u vidu zatvaranja fabrika i njihovog preseljavanja u druge delove sveta.

Donald Tramp i Barak Obama - Sputnik Srbija
Tramp će ubuduće pitati Obamu za savet

Za toliko godina akumuliranog nezadovoljstva, frustracija, ozlojeđenosti i gneva, od elite zaboravljenom većinskom stanovništvu, koje je izgubilo sve osim, kako je to lepo primetio Majkl Mur, prava glasa, bio je potreban ventil.

I našli su ga, u Donaldu Trampu, novom predsedniku SAD.

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala