Svetom se širi strategija straha

Svetom se širi strategija straha
Pratite nas
Veliki azijski kontinent nudi pregršt egzotike, specifične mirise i ukuse, intrigantne kombinacije boja, spektakularan ples. Preplašeni zapadni čovek, koji se odavno odrodio od prirode, pred ovim svetom ostaje bez daha, ne samo zbog raskoši impresija, nego i zbog unutrašnjeg mira i duhovne uravnoteženosti koji ga krase.

Upravo ovaj utisak proizveo je razgovor sa Čajom Kafaijem, umetnikom iz Singapura, koji je na 50. Bitefu predstavio svoj projekat „Softmašin“, posvećen savremenoj azijskoj plesnoj sceni. Umetnika, koji već godinama živi u zapadnoj Evropi, radoznalost je podstakla da se posveti istraživanju ritmova i pokreta plesača iz raznih delova Azije i da ih prikaže celom svetu.

Pred beogradskom publikom, na sceni Narodnog pozorišta, predstavili su se senzibilni indonežanski plesač Rijanto i kineski umetničko-plesni par Sijao Ke i Zihan.

Kafaijev projekat zamišljen je tako da pored scenskih nastupa umetnika predstavi i dokumentarni film o savremenoj azijskoj plesnoj sceni, izložbu portreta koreografa i pojedinačne video-intervjue s njima. U središtu pažnje Kafaija su igrači, njihovo telo i mozak, odnosno uslovljenost njihovog kretanja ličnim osećanjima, ali i kulturom i regionalnim identitetom.

— Projekat „Softmašin“ je započet 2012. godine kao istraživanje o savremenom plesu u Aziji. Inspiraciju sam dobio u Londonu, u kojem sam živeo pet godina. Velike londonske plesne kuće imale su na svom programu azijske plesne predstave, a imaju i festival koji se zove „Out of Asia: The future of contemporary dance“. Prvo pitanje koje mi je palo na pamet jeste: Ko ste vi da govorite o tome kakav ples dolazi iz Azije? Tokom prve godine istraživanja prikupio sam dosta materijala, mnogo informacija, a potom sam počeo da organizujem susrete s umetnicima i da intervjuišem plesače, koreografe. Prikupio sam 84 intervjua i odlučio da od toga formiram arhiv. Shvatio sam, međutim, da je arhiv samo tekst sa suvim informacijama, što me je dovelo do ideje da svoje istraživanje prezentujem kroz performanse. Ideja je bila da osvetlim lični život, odnosno biografiju umetnika, da istražim njihovo plesno okruženje, ili, kako ja to zovem, „plesnu ekologiju“. Ideja je bila, zapravo, sagledavanje cele plesne scene kroz praksu određenih plesača.

© Bitef/Jelena JankovicScena iz predstave „Softmašin“
Scena iz predstave „Softmašin“ - Sputnik Srbija
Scena iz predstave „Softmašin“

Vaša prezentacija je osmišljena kao modularno predavanje-performans: svaki festival ima slobodu da odabere dva od četiri performansa, a Bitef se opredelio za rad indonežanskog umetnika Rijanta i kineskog tandema Sijao Ke i Zihan. Po čemu su specifični ovi umetnici?

— Svi ovi umetnici su veoma različiti. Kineski tandem, na primer, uopšte nije u biti koreografski, oni su umetnici koji izlažu u galerijama. Ono što mi je posebno interesantno u vezi s njima jeste položaj samih umetnika u Kini, koji u svom stvaralaštvu ne mogu da izbegnu bavljenje političkom situacijom. Pratio sam ih tokom dve godine, gledao sam njihove performanse. Upravo u tom periodu dogodio se jedan zanimljiv slučaj: jedan prijatelj ovih umetnika je fotografisao jednu važnu političku ličnost i iskoristio fotografiju za svoj rad, tako da su sada svi njegovi prijatelji pod „kulturnom“ prismotrom. Oni su zbog toga postali veoma paranoični, u dilemi su šta smeju, a šta ne smeju da rade. Jedna od tema našeg razgovora u ovom performansu jeste upravo gde se nalazi granica umetničke slobode. Na međunarodnoj sceni je mnogo kineskih umetnika, ali veliki procenat njih više ne živi u Kini. Kineski komad nije klasičan plesni performans. To je, zapravo, neka vrsta instalacije pomešane s plesnim performansom.

Rijanto je, takođe, veoma, veoma interesantan. On odlično pleše kao žena, ali i kao muškarac, izvodi fantastične pokrete. Kakva je njegova priča?

— S Rijantom sam se upoznao i sprijateljio u Indiji, dok sam istraživao rad indijskih plesača. Pratio sam ga od rodnog sela u Indoneziji, u kojem žive njegovi roditelji, do Tokija, u kojem Rijanto sada živi sa svojom ženom. Taj put od zabačenog sela do superurbanog Tokija se održava i na njegovu koreografiju. Na Javi je učio tradicionalni javanski ples koji je povezan s Ramajanom i podrazumeva i muški i ženski izraz. Fasciniralo me je kako se brzo transformiše iz muškarca u ženu i obrnuto, kako s tradicionalnog prelazi na savremeni ples. Istovremeno, dotakli smo se i njegovog privatnog života. Oženjen je Japankom koja je dvadesetak godina starija od njega, a istovremeno ima i veze s muškarcima.

© Bitef/Jelena JankovicScena iz predstave „Softmašin“
Scena iz predstave „Softmašin“ - Sputnik Srbija
Scena iz predstave „Softmašin“

Ko je još uključen u Vaš projekat?

— Indijski umetnik iz Manipua, nedaleko od granice s Burmom. Pre tri godine on je bio potpuno nepoznat i pitao sam se kako mogu da ga „prodam“ kao superzvezdu u Evropi. Ceo performans zasnovan je na priči o kulturnim potrebama evropskog tržišta. Iskreno, u Aziji kao umetnik teško da možete da se prodate, s obzirom na ekonomsku situaciju. Publika nema naviku da izdvaja novac da bi pogledala predstavu. Zbog toga sam istraživao kako neko iz Indije može da se probije na međunarodnu scenu.

Japanski umetnik Juja je veoma jedinstven, čak i u samom Japanu. Reč je o ekstremnom obliku kontakt-improvizacije i, kada biste, recimo, došli pravo s ulice na performans, pomislili biste da je reč o borilačkoj veštini, ali to je veoma ozbiljna studija savremenog plesa koji sjedinjuje telo, dodir, vreme, intuiciju i duh.

Da li publika razume Vaš rad?

— To je veoma interesantno pitanje, jer sam se trudio da sve performanse prikažemo u matičnim zemljama pre nego što ih izvedemo u Evropi, kako bismo videli kakve su reakcije lokalne publike. Indijski komad, na primer, koji se kritički odnosi prema ideji da bogati Evropljani kupuju egzotične Azijate, u Aziji je veoma dobro prihvaćen, jer se to upravo i dešava svuda oko njih. U Evropi, međutim, komad mora da bude mnogo jednostavniji, i istovremeno, mnogo naglašeniji, kako bi ga gledaoci razumeli kako treba. Ako je bilo šta sakriveno, dvosmisleno, ne mogu da razumeju celokupnu ideju. Na turneji po zapadnoj Evropi naišli smo na neku vrstu intelektualnog odziva među gledaocima, kritičarima, obrazovanim ljudima. Ovo je interesantan način da se govori o veoma složenoj temi, ne kroz esej od nekoliko desetina stranica, nego kroz živi performans, živi razgovor.

Kakva je veza tradicionalnih izvođačkih formi i savremenog plesa u Aziji?

— Kada govorimo o Aziji, posebno o Indiji, veoma je uticajan zvanični, klasični ples. S obzirom na to da i svaki region ima svoj plesni izraz, teško je steći opšti uvid u plesnu scenu. Današnji indijski umetnici su veoma utemeljeni na tradiciji, ali je prenose na savremenu umetnost. Neki od njih pokušavaju da na inovativniji način izraze svoje pokrete, na primer, traže inspiraciju u kaligrafiji sanskrita, osmišljavajući pokrete koji podsećaju na te oblike. U Aziji kulturno obrazovanje uvek podrazumeva da morate da imate učitelja, a mladi ljudi su sada liberalniji i razmišljaju: Dobio sam lekciju od učitelja, ona mi se sviđa, ali sada sam slobodan da istražujem sam.

Šta biste izdvojili kao razlike između azijske i zapadne plesne prakse?

— Jedan od zaključaka do kojih sam došao jeste da azijski izvođači više veruju telu, oni govore telom kada plešu i na taj način stižu do ideja. U Evropi, u zapadnoj kulturi, posebno u savremenom plesu, u kontekstu konceptualne umetnosti, telo nije prvo u stvaranju kreacije, na prvom mestu su ideja, koncept, video… U toku poslednje dve-tri godine, međutim, primetio sam da se mnogi evropski plesači okreću svom folkloru. 

© Bitef/Jelena JankovicScena iz predstave „Softmašin“
Scena iz predstave „Softmašin“ - Sputnik Srbija
Scena iz predstave „Softmašin“

Možemo li da razlikujemo, na primer, plesače iz Indije, Kine, Japana, Indonezije? Može li pokret da odrazi mentalitet, postoji li nešto univerzalno u njemu, nešto što posmatrač-laik ne može da uoči?

— Uvek se u šali pozovem na izjavu Akrama Kana, britanskog koreografa poreklom iz Indije, koji je izjavio da je azijsko telo „spiritualno“. Pitao sam sve plesače s kojima sam razgovarao u okviru ovog svog projekta šta misle o toj izjavi. Naravno, mnogo je interpretacija, ali definitivno smo se složili da azijsko telo nije po prirodi spiritualno. Svi smo mi privremena bića koja žive u određenom društvu. Ono što je specifično, međutim, dolazi iz pojedinačnih regiona, a posebno iz razmene različitih kultura. U ovom našem superuvezanom svetu veoma je teško videti razlike, jer Kinezi, na primer, mogu da žive u Maleziji i da istovremeno uče indijski tradicionalni ples. I sve to mogu da iskoriste u kreiranju savremenog plesnog izraza. Sve to, zapravo, najviše zavisi od okruženja, onoga što ja zovem „plesna ekologija“, onoga što se dešava u određenoj oblasti, sve to utiče na njih.

Moto ovog Bitefa glasi Na leđima mahnitog bika i odjek je na migracionu i izbegličku krizu, ratove i stradanja. Kako gledate na aktuelnu geopolitičku situaciju, na ono što se dešava u Evropi, na Bliskom istoku, u Africi?

— Da, ja živim u Berlinu već tri godine, gledam vesti. Mislim da je reč o strategiji straha, kada govorimo o ratu i izbeglicama. Viđam izbeglice u Berlinu, video sam razne prizore i, iskreno, ne mogu da shvatim smisao svega toga što se dešava. Naravno, između ostalog, zbog toga što ja dolazim iz Singapura, bezbedne zemlje, bez prirodnih katastrofa, bez političkih potresa. Život u Berlinu me izlaže svemu tome. Pokušavam da se ne mešam i da se u svom radu ne bavim politikom. I jedna stvar koju, zapravo, zaista želim da učinim usled cele ove situacije, jeste da odem u centralnu Aziju da nastavim „Softmašin“ istraživanje, jer verujem da ima veoma mnogo interesantnih plesnih kultura koje bi mogle biti uništene ili izgubljene u ratu. A onda je, možda, sledeće pitanje: Ima li smisla da iko čuva ovakvu vrstu materijala, da ga arhivira, ako nema za koga. 

 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala