Srpski radnik ćuti — porodica trpi (video)

© Tanjug / Sava RadovanovićPrvomajski uranak na beogradskom Košutnjaku
Prvomajski uranak na beogradskom Košutnjaku - Sputnik Srbija
Pratite nas
Na ulice gradova Francuske, nezadovoljni najavljenim izmenama zakona o radu, prošle nedelje izašlo je gotovo milion ljudi. Demonstrirali su i danas. Bezmalo duplo više nezadovoljnika, onih koji nemaju posao, ima i u Srbiji. Sindikati nisu organizovali protestne skupove i povorke povodom Međunarodnog praznika rada, uz objašnjenje da je i Uskrs.

Teški uslovi rada odlika su svakog društva u tranziciji, ali čini se da je srpsko posebno, glas radnika nigde se ne čuje. Tranzicija ih je ućutkala, a poslodavce osilila do te mere da demonstriraju tiraniju kršenjem osnovnih prava zaposlenih. Rad za crno, prijava na „minimalac“, bez obzira na posao i struku, mobing.

Ponekad se desi da zaposleni podnesu tužbu, ali najčešće odustanu, unapred se predajući, jer ne veruju da im država može pomoći. Dokle su spremni da trpe radnici u našoj zemlji, da li su potpuno izgubili dostojanstvo?

Sociolog Vladimir Vuletić smatra da srpski radnik nije daleko od svojih kolega u drugim zemljama u tranziciji. Kad ste u nuždi, onda je vrlina na drugom mestu, a nužda je situacija u kojoj se nalazi ne samo Srbija, već i većina tranzicionih zemalja koje su na periferiji evropskog i svetskog sistema, kaže Vuletić za Sputnjik.

„Naći posao postao je imperativ sam po sebi, imamo i recesiju na globalnom nivou, jako je teško doći do kapitala. Investitori i poslodavci maksimalno koriste tu činjenicu da bi ostvarili što je moguće veći profit, a on se ostvaruje samo tako što se do maksimuma eksploatišu zaposleni. Ovde dolaze fabrike koje se bave industrijskim radom, navikle u svojim zemljama da smanjuju prava zaposlenih. To je situacija u kojoj živi i veći deo radnika u zemljama okruženja“, kaže Vuletić.

Međutim, interesantna je činjenica da, za razliku od zemalja okruženja, srpski radnici ćute. U protekloj predizbornoj kampanji nije bilo stranke koja je u svom programu isturila borbu za radnička prava, a jedna od retkih kojoj je to bio prioritet, dobila je manje od 1 odsto glasova. Sindikati u Srbiji gotovo da ne postoje.

Protesti radnika i studenata u Parizu povodom 1. maja - Sputnik Srbija
Protest radnika i studenata u Parizu (video)

„Imali smo socijalizam u kome je sindikat bio nešto sasvim drugo nego što su sindikati koji štite prava radnika, oni su se borili za polutke. Srbija nema sindikalnu tradiciju, ima razjedinjene sindikate koji međusobno slabo komuniciraju, tako da ta vrsta pritiska ne postoji“, kaže Vuletić.

On dodaje da bi i ako bi postojao pritisak sindikata investitori i poslodavci otišli u Makedoniju, Bugarsku ili Hrvatsku. Vuletić ne vidi sistemski način da se taj problem reši, jer, kaže, reč je o strukturnom problemu, svuda u svetu postoji problem viška radne snage.

Domaćinstva koja imaju samo jednog zaposlenog člana čine više od 36 odsto siromašnih domaćinstava u Srbiji, a više od 600.000 ljudi živi u siromaštvu. I njihov glas se ne čuje, a porodice trpe.

Porodična psihoterapeutkinja Ljiljana Filipović za Sputnjik kaže da potreba za sigurnošću i ljubavlju u potpunosti zavisi od egzistencijalnih potreba. Ako su one ugrožene, onda ne možemo da govorimo o tome da porodica može dobro da funkcioniše i da opstane, kaže Filipovićeva.

„Čak i ako porodica nije egzistencijalno ugrožena, a jedan član je nezadovoljan jer trpi mobing, to će se jako loše odraziti na funkcionisanje porodice, jer dok god se ne razreši situacija na poslu, ta nervoza se unosi u dom i remeti odnose“, kaže Filipovićeva.

Prvomajske demonstracije na Crvenom trgu u Moskvi - Sputnik Srbija
Više od 100.000 ljudi u prvomajskoj šetnji u Moskvi (foto)

Ona dodaje da se ljudi grčevito drže radnog mesta kao neke vrste lažne sigurnosti. Ona dodaje da su ljudi u našoj zemlji izgubili hrabrost da podignu glas, da se izbore, potraže nešto drugo.

„Upali smo u jednu naučenu bespomoćnost. Naravno da to ne treba da bude tako. Ljudi ne vide izlaz iz situacije, misle da je i na drugom mestima tako, pa što bi se uopšte borili ako ne mogu da vide svetlo u tunelu. U tome ih drži pesimistička životna filozofija“, kaže terapeutkinja. 

Ona takođe ne vidi sistemsko rešenje za izlaz iz takve situacije. Da bi porodica opstala potrebno je da svako radi na sebi pojedinačno, kaže Filipovićeva.

„Kada je pojedinac jak, on dobro funkcioniše kao individua i u porodici i onda se ne dešava takva situacija. Sistemska rešenja je davno trebalo da se dese, kao preventiva svemu ovome. Naknadno lečiti ono što je već dobrim delom propalo je veoma teško“, zaključuje Filipovićeva.

Dok su radnici u Francuskoj Međunarodni praznik rada dočekali ponovo na ulicama, uz izjave da neće odustati od zaštite svojih ljudskih prava, radnici u Srbiji gledali su u nebo i molili da ne padne kiša, jer je na vlažnoj zemlji teško ispeći prase. Bez obzira na činjenicu da se jedva sastavlja kraj s krajem, prase na ražnju ponovo nije izostalo.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala