Komunisti dečjim suzama ne veruju? (audio)

Komunisti dečjim suzama ne veruju
Pratite nas
Pogrešna ideja o kulturi u glavama pojednih visokih članova Saveza komunista dovela je početkom sedamdesetih godina prošlog veka do čuvenog Zakona o kiču i šundu, koji je za posledicu imao upropašćavanje srpske industrije zabave nauštrb te iste industrije iz drugih republika tadašnje Jugoslavije, tvrdi za Sputnjik književnik Vasa Pavković.

Strip se najčešće tretira kao društveno bezazlen, ali su ova umetnost i njeni stvaraoci u Srbiji često bili deo važnih istorijskih događaja. Zato je na ovu temu u Domu omladine u Beogradu organizovan ciklus tribina „Sred četkica, bajoneta…“ koji se bavi, kako kažu organizatori, zabranjenim temama srpskog i jugoslovenskog stripa.

Na prošlonedeljnoj debati — „Liberali dečjim suzama ne veruju“ — likovni umetnik i pisac Radivoj Bogičević, filozof Miša Đurković, istoričar Aleksandar Raković i istoričar pop-kulture Zoran Stefanović pokušali su da publici pojasne kako je potezom pera 1971-1972. uništena značajna proizvodnja stripa u istočnoj Evropi — produkcija „Dečjih novina“, „Politike“ i drugih izdavača u SR Srbiji. Takođe, da daju odgovore koja je uloga stripa u sukobu srpskih liberala i hrvatskog „Maspoka“ sa Titom. Zašto su tokom državnog Kongresa kulturne akcije u Kragujevcu 1971. stripovi javno spaljivani? I najzad, šta je bila ideološka pozadina Zakona o šundu u Srbiji?

Od džeza do Brionskog plenuma

Govornici su pre odgovora na ova pitanja pokušali da približe kulturni, ideološki i politički ambijent tog vremena.

Naime, u drugoj polovini pedesetih godina prošlog veka u bivšoj Jugoslaviji, prema kazivanju istoričara Aleksandra Rakovića, dolazi do procvata jugoslovenske pop-kulture, između ostalog, u početku sa narastajućom snagom džeza. Partija je kontrolisala sve pore društva, ali se džez — koji je kao crnačka muzika bio smatran muzikom antisegregacije i dekolonizacije — dobro uklapao jer je to bilo na tragu jugoslovenske politike nerazvrstavanja, a posle nesvrstavanja.

Finansijska zavisnost Jugoslavije od zapadnog bloka, takođe prema Rakovićevom mišljenju, dovodi do toga da se potpuno promeni kulturni koncept i da u jednom mini-partijskom sudaru, krajem ’50-ih i početkom ’60-ih godina, i rokenrol kao nosilac popularne kulture u Jugoslaviji bude prihvaćen i integrisan u socijalističko društvo.

© Sputnik / Nenad ZorićKnjiga "Kongres kulturne akcije u SR Srbiji"
Knjiga Kongres kulturne akcije u SR Srbiji - Sputnik Srbija
Knjiga "Kongres kulturne akcije u SR Srbiji"

Od ’60-ih godina pak počinje liberalizacija različitog tipa. Ona je, prema kazivanju filozofa Miše Đurkovića, značila i neku vrstu državne decentralizacije, ali i ozbiljan ulaz tržišnih principa u jugoslovenski samoupravni socijalizam. Pa tako i na područje kulture.  

Međutim, takav i toliki upliv tržišta sa sobom je doneo i to da se osim visoke kulture pojavljuju i izdanja novokomponovane muzike, revijalna izdanja u štampi, roto romani, strip… koje tadašnji establišment nije smatrao kulturom. 

Posle Brionskog plenuma i pada Aleksandra Rankovića, u Srbiji je, kako je podsetio istoričar pop-kulture Zoran Stefanović, došla politička garnitura na čelu sa Latinkom Perović i Markom Nikezićem, koju danas znamo kao srpski liberali. Stefanović je istakao da je istovremeno došla nova ideološka rigidnost.

Liberali u to vreme ne odustaju od koncepta da svaki čovek treba da sluša Baha — a ako delom uz to može i savremeni rokenrol, to je u redu. No, narodna muzika svakako mora da se marginalizuje jer žele da naprave društvo gde će visoka kultura dominirati. Zato se tih godina masovno govori o šundu, kiču, nesocijalističkim vrednostima, konzumerizmu ali i o pojavi nacionalnog, odnosno nacionalizma. I, iz visokih političkih krugova se postavlja pitanje — šta sa time da se radi?

Proizvodi kulturne akcije

Liberali su, prema mišljenju Đurkovića, imali svest da kultura nešto znači i zbog toga su u Kragujevcu organizovali Kongres kulturne akcije, koji je trajao tri dana.

Bilo je prisutno preko 1.100 delegata, a u raspravi su se mogla čuti najrazličitija mišljenja. Moglo se čuti dosta kritika onih delegata koji su sve pojave i procese u društvu generalno osuđivali. Takođe, bilo je delegata koji su osuđivali studente koji su pre ovog Kongresa palili stripove. Govorilo se da je to paljenje nedopustivo.

Upozoravajući da je potrebno biti oprezan prilikom donošenja suda o učincima ovog Kongresa, Miša Đurković je upozorio da je kod delegata preovlađivalo mišljenje da treba probati da se afirmišu bolje i kvalitetnije vrednosti u svim oblastima.

Međutim, nekoliko meseci posle tog Kongresa pobeđuje, kako je na tribini rečeno, fanatičniji pristup. Donosi se Zakon o kiču i šundu, koji oporezuje sve ono što ne smatraju visokom kulturom, pa tako i stripove.

Politička odluka o kulturi

Pogrešna ideja o kulturi u glavama pojedinih visokih članova Saveza komunista dovela je početkom sedamdesetih godina prošlog veka do čuvenog Zakona o kiču i šundu, koji je kao posledicu imao upropašćavanje srpske industrije zabave nauštrb te iste industrije iz drugih republika tadašnje Jugoslavije, tvrdi za Sputnjik književnik Vasa Pavković.

Tada su bile oporezovane i strip-edicije koje su bile rodoljubive, to jest koje su decu učile patriotizmu, kao što je edicija „Nikad robom“.

„Tu su se pojavljivali stripovi iz istorije svih jugoslovenskih naroda, a koji su potpali pod taj zakon, što ih je doslovce uništilo. Nije se videlo da je strip vrsta umetnosti i da ga treba podržati kao nacionalnu vrednost, nego se mislilo da on stvarno upropaštava mlade ljude“, dodaje Pavković.

I sam autor nekoliko knjiga o stripu, Vasa Pavković za Sputnjik posebno ističe da u glavama nekih ljudi nije bilo saznanja o tome šta je strip, i posebno ističe Aleksandara Bakočevića, koji je u jednom kasnijem periodu bio i gradonačelnik Beograda.

© Sputnik / Nenad ZorićTribina o stripu u Domu omladine
Tribina o stripu u Domu omladine - Sputnik Srbija
Tribina o stripu u Domu omladine

„Bakočević je bio jedan od stegonoša te borbe protiv stripa i protiv te, kao, niske pop-kulture. On je bio muž čuvene operske pevačice, pa je kao takav bio u svetu vrhunske muzike i mislio je da radi ne znam kakvu stvar, a u stvari je radio pogrešnu stvar“, tvrdi dalje Pavković. Sve to je, kako kaže, izvesno vreme davilo izdavače iz Srbije, ali u svakom slučaju nije doprinelo da se strip-izdavaštvo u Srbiji uništi.

„U suštini, to je bila epizoda koja je relativo kratko trajala. Propadala su neka niskotiražnija izdanja, a neka su izdanja veoma teško održavana sa tim potpuno besmislenim cenama. To je bio takav autogol delova tadašnjeg rukovodstva. To je bio udarac strip-izdavaštvu u Srbiji“, pojašnjava svoju tezu Vasa Pavković.

Posle izvesnog vremena sve je obnovljeno, tvrdi Pavković, pa je ’70-ih i ’80-ih godina Srbija imala neverovatan procvat strip-izdavaštva. Na rub propasti je to izdavaštvo dovedeno u devedesetim godinama kad je, prema mišljenju našeg sagovornika, nestalo jedinstveno tržište za prodaju stripova.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala