Maj 1995. godine
Negdje kada se rat završio, jedna Sarajka koja živi u Parizu čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me:
— Bogati, šta si to ti njima uradio, pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju, a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?
Onda ja u šali kažem:
— Rekô sam da više volim rusko govno nego američku tortu.
Priča o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam, ni na svom jeziku koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom kao nacionalnim junakom nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.
Poslije pljačke roditeljskog stana, znao sam da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg Novom, sahranjen moj otac.
Za vrijeme rata Sidran me gađao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i krivim knjigama koje sam pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru „Dnevnog avaza“ koji ga pita da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo? Nikako da povjerujem u ono što mi reče jedan razuman čovjek — da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se, pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje, a to ne može da izdrži neki patriota pa mora da te izbode nožem. Organizacija ubistva, naravno, ne bi bila organizovana u nekoj obavještajnoj službi. Sve bi to narod sam učinio.
I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice, kao onaj Vlado Petrović.
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor: Iskra
