Maj, 1995. godine
Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo građana malo i svi su mogli da se strpaju u kafić „Pikolo“ na Baščaršiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili: „Ne daj bože da pobjede nacionalne stranke“, a mislili su i osjećali suprotno. Zato su nacionalne stranke i pobjedile. Čak i dugo poslije izbora, kada bi upitali nekog Sarajliju za koga je glasao, on bi odgovorio — za Markovića. Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi reformista i izgubio je od nekog mesara.
Poslije neuspjelih izbora, bio je uplašen više nego onda oko one šekspirovske dileme pisati ili ne pisati Drinu, odnosno, vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. Ljeto nakon izborne propasti sjedili smo u bašti kafane „Šetalište“ Sidran, Grebo Zdravko i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao:
— Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima.
Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočište. Vjerovao je u to da u Bosni može da bude spasonosno nešto što se zove liberalno.
Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su Magareće godine moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA polomili su bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam slušao kako mu se lome vidici:
— Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca?
Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čučak koji je takođe pio viski na račun Vese Đorema:
— Nema muslimanskih bista — rekao je Čučak — zato što je nestalo cimente i pjeska, sve otišlo u gradnju džamija.
Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva, Senad Avdić, napisao je da sam pjesniku izbio dva rebra. Te večeri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko meseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga, govoreći da je on šovinista. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija, pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list „Javnost“ koji je donosio slike lobanja djece i odraslih iskopanih iz jame Prebilovci:
— Vidiš ti, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina — smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vesović sarađuje sa takvim listom.
Sidran i njegov strah su trpili pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine zbog Doma pisaca koje im je ličilo na Francusku 7 i list muslimanske mladeži „Voks“. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. Da nas podsjete kako je Radisav iz Na Drini ćuprije nabijen na kolac jer je rušio most. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića je izazivala osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe. Ovi mladići handžar orjentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje Međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj, već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji gdje god su se pojavili, rat nije spriječen, nego se upravo tu razbuktao.
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor: Iskra
