Maj 1995. godine
Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu „Otac na službenom putu“, dobio je stan od opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u ulici Kate Govorušić.
Naši putevi se više nisu ukrštali. Ni umjetnički niti ljudski. Napravio sam „Dom za vešanje“ i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada mješao malter za postolje na kojem će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Vjerovao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbaždaren na onih nekoliko sarajevskih uličica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski brod doživljavao je kao težak udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio:
— Ja nikada neću napustiti moj rodni grad.
Ono „moj grad" izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji zatečeni za stolom već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju na festival gdje se prikazivao „Doli Bel“. Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je vekijom romanom. Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio je da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao:
— Prego, uno pikolo Grenland — i odlučio da više nikada ne napušta Sarajevo.
Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga što se film ne piše nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio sa mnom da razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgaćio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma „Otac na službenom putu“. Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije lagodnije živio od svojih kolega književnika.
Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donijeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga, i radi poštovanja prema Andriću, htio je da radimo „Na Drini ćuprija“. Jedina nevolja što je opet morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju, tamo nas je čekao rimski advokat Drašković, čovjek koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio 30 000 dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno. Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sjedištu folksvagenovog kombija, pričao o Sarajevu. Već nekoliko godina bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiču noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven. Bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: „Ako valja vama, valja i nama“, još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kô Vlado Petrović lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću rekao sam da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu podvukli crtu pod Titov račun i, bogami, rekao sam Sidranu da je to izgledalo kô da sam rekô da više volim rusko govno nego američku tortu. On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali prisvajao bilo šta iz njegovog nevelikog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću.
— Tu su neke nečiste radnje — govorio je Sidran. — Što se mene tiče, miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene i prave djecu. Oni katolici su pravi pederi! Nego, najebali smo, dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj ako budem radio scenarij za „Na Drini ćuprija“!
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor: Iskra
