Kao što se nekada „komunizam“ širio sa Istoka, pa su oni koji su odbijali da ga bespogovorno prihvate bili proganjani kao državni neprijatelji, iste stvari se sada dešavaju onima koji kritikuju „atlantizam“ koji dolazi sa Zapada.
Vrlo je malo kritičkih promišljanja koji će reći „ne“ militarizmu i ideološkoj gluposti, bilo da dolazi sa Istoka ili sa Zapada, kaže u intervjuu za Sputnjik prof. dr Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore (u odsustvu) i gostujući profesor Univerziteta San Franciska i predsjednik UO Pokreta za neutralnost Crne Gore.
Većina partija, na čelu sa vladajućom, medija i nevladinih organizacija snažno zagovara pristupanje NATO-u, dok je sa druge strane — kako je pokazala afera „Depeša“ — većina građana protiv. U čemu su razlozi takve razlike između vlasti i građana?
— To je dio odavno poznate kolonizatorske matrice. Arogantna i sebična vladajuća klasa, kao i onaj dio opozicionih snaga koji se protiv nje bori samo površinski i retorički, ali ne i suštinski, vjeruje da će održati postojeće nelegitimne monopole moći i vlasti, ili pak da će brzo doći na vlast tako što će slijediti geopolitički i ideološki projekat za koji vjeruju da će im to omogućiti. Iako su jaki na tzv. promociji demokratskih vrijednosti, oni na građane u suštini gledaju samo kao na smetnju i kroz čitav niz trikova i propagande pokušavaju suzbiti njihov glas. Nije teško zaključiti da iza maske ovakve „demokratije“ stoji gruba sila i spremnost da se igra sa tuđim životima za privatni, vlastodržački interes.
Sa druge strane, građani dobro razumiju cijenu sukoba i ratova i ne čudi što su protiv ulaska u jedan vojni savez koji se pokazao ne samo izuzetno nasilnim i skupim nego, uz to, i neefikasnim u ispunjavanju svojih zacrtanih ciljeva.
Kada govorimo o NATO-u, treba imati na umu da se radi o instituciji utemeljenoj u atlantističkoj ideologiji koja projektuje neminovnost budućeg ratnog sukoba na tlu Evrope i stoga na razne načine, pa čak i kroz podršku kriminogenim organizacijama, želi da uzme pod kontrolu što je moguće više teritorija i resursa kako bi imala bolje šanse da u tom sukobu bude pobjednik.
Nedavno smo čuli američku ambasadorku u Crnoj Gori Margaret Ujeharu kako kaže da je NATO pravi izbor za Crnu Goru. Ni drugi ambasadori zemalja NATO članica ne libe se da grubo zadiru u unutrašnje stvari naše države. Kako to tumačite?
— To me uopšte ne iznenađuje jer su postojeće političke elite balkanskih država, a režimski aparat Mila Đukanovića je u tome dugogodišnji šampion, već odavno žestoko ponizile suverenost i dostojanstvo sopstvenih građana, postajući servisi pojedinih frakcija zapadnih obavještajnih službi, tako da je ovakav odnos ambasadora potpuno očekivan. Ne može se ni očekivati ni dobiti poštovanje za robove od strane njihovih gospodara.
Više puta ste kazali da u Crnoj Gori imamo lokalnog Đukanovića (Mila), dok je na spoljnom planu NATO, zapravo, globalni Đukanović. U čemu su sličnosti?
— Ovdje se radi o paralelizmu djelovanja. Naime, bahatost, manipulativnost, spremnost na kršenje normi i zakona, kao i na upotrebu bilo kakvog, pa i nemoralnog, sredstva da bi se postigao cilj obilježavaju cijelokupnu višedecenijsku vladavinu Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Iste osobine karakterišu i NATO postupke, samo se sada radi o globalnom nivou. Zbog toga su Đukanović i NATO idealni partneri.
Pojedine partije koje se deklarišu kao opozicione, kakve su URA i Pozitivna, zalažu se za smjenu vlasti, dok zajedno sa Đukanovićem grade put u NATO, pravdajući to višim interesom.
— Priča da će ulaskom u NATO doći do smjene Đukanovića je gruba manipulacija. Naime, ako uspije da Crnu Goru uvede u NATO, Đukanovića čeka promocija i lovorike slave ne samo od NATO-a nego i od njegovih drugih prijatelja iz sjenke. Zbog toga svi oni koji u Crnoj Gori na današnji dan agituju za ulazak u NATO rade u korist Đukanovića, bez obzira na svoju antiđukanovićevsku retoriku.
Jednostavno, i jedni i drugi imaju podršku iz istih centara koji, mudro, vole da imaju i rezervne igrače na klupi. Predviđam, međutim, da će te partije biti iznevjerene i odbačene čim odigraju za Đukanovića u okviru kampanje za što brži i nekritičkiji ulazak u NATO. Pozitivna nema više nikakvu „pozitivnu“ budućnost, a URA je, nažalost, krenula istim putem. Mislim da je bolje graditi nadstranački konsenzus oko demokratske smjene Đukanovićevog režima, a tek poslije toga, na jednom fer organizovanom referendumu na kom bi pitanje vojne neutralnosti imalo ravnopravan tretman sa pitanjem ulaska u NATO, donijeti većinsku odluku.
Kako Crna Gora treba da se pozicionira na geopolitičkoj sceni?
— Crna Gora treba da razvija politiku saradnje i sa Zapadom i sa Istokom. Crna Gora i istorijski i geografski predstavlja most između ta dva, nažalost kroz istoriju razjedinjena geopolitička i kulturna bloka. Crna Gora treba da dâ svoj doprinos uspostavljanju povjerenja i pomirenja između Zapada i Istoka, jer je nastavak takvih podjela crna mrlja ili crna smrt u srcu Evrope.
Imanuel Volerstin je nedavno u svom autorskom članku napisao da je NATO prijetnja svjetskom miru, te da ga treba rasformirati zarad preživljavanja svijeta. Da li dijelite to mišljenje?
— Prava prijetnja svjetskom miru je um koji stoji iza NATO-a, um koji je NATO formirao ovakvim kakav jeste. Taj agresivni, militaristički um treba dekonstruisati jer je NATO ipak samo jedan od velikog broja instrumenata kojim ovaj um želi da zagospodari svijetom i likvidira svaku naznaku kritike i pobune u moru bespomoćnosti, patnje, bolesti i ratova.
Kako se Vama, koji trenutno živite u SAD, čini politika te zemlje na međunarodnoj sceni i, s tim u vezi, optužbe mnogih intelektualaca da je Vašington odgovoran za masovne egzoduse sa Bliskog istoka? Da li američki građani vjeruju u zvanične istine njihove Vlade? Kako to izgleda na terenu?
— Već duže vrijeme se bavim proučavanjem i predavanjem američke spoljne politike, tako da sam odlično upoznat sa njenim ciljevima i dometima — kako na Bliskom istoku, tako i u drugim djelovima svijeta. U mejnstrim medijima se teško može bilo što pročitati o odgovornosti SAD za krize i ratove, a NATO se čak uopšte i ne pominje. Pitanje je koliki procenat američkih građana i građanki uopšte zna što je NATO.
U isto vrijeme, primjećujem da postoji jedan značajan broj studenata i generalno mlađih ljudi koji nisu spremni da prihvate zvaničnu propagandu i koji su aktivni u iščitavanju i komentarisanju alternativnih izvora informacija. Takođe, jasno je izraženo i nepovjerenje u institucije sistema (na primjer, procenat onih koji imaju povjerenja u američki Kongres ne prelazi 10 odsto), tako da je očigledan problem legitimiteta.
Predsjednička kampanja Bernija Sendersa (o kojoj sam pisao za crnogorske medije) pokazuje da je veliki broj Amerikanaca spreman na radikalne političke promjene, na neku vrstu nenasilne revolucije odozdo. Sigurno je da će se promjene dešavati i u SAD, ali mora se priznati da će posljednja oblast promjena biti spoljnopolitička orijentacija, jer su u igri ogromne svote novca i uticaja. Čak ni Senders (bar zasad) nije predložio progresivnu spoljnopolitičku agendu. To pokazuje u kojoj mjeri postoji hegemonistički konsenzus.
