Neki se šale da hrvatske vlasti nisu uspele da se snađu sa izbeglicama, jer nisu navikle da one idu u tom smeru.
U Hrvatsku krećem automobilom sa hrvatskim registracijama. Na „ničijoj zemlji“ nalazi se između 500 i 1.000 izbeglica i migranata. Ograđeni su i čuvaju ih jake hrvatske policijske snage, ali sve je mirno. Okolna kukuruzišta im služe kao poljski toaleti.
Na srpskoj granici nema problema, na hrvatskoj nešto duža kontrola, mladu pripadnicu hrvatske pogranične službe zanima razlog moje posete. Nije joj jasno ni zašto nisam ušao u Hrvatsku na Batrovcima, najvećem graničnom prelazu između dve države, kada već tamo imam lupljen pečat.
„Bio sam došao srpskim kolima“, odgovaram i svaki dalji razgovor postaje suvišan. Shvatila je da sam se snašao i zaobišao „blokadu“ — sa srpskim pasošem i srpskim tablicama se ne može u hrvatsku. Ako se ide kolima stranih registracija, onda srpski pasoš nije smetnja. Takva je najnovija odluka hrvatske vlade.
Odmah odlazimo do železničke stanice u Tovarniku koja je na samom početku izbegličke krize u Hrvatskoj bila pretvorena u privremeni prihvatni centar. Sada tamo nema nikog, samo šator, pokretni toaleti i slike nestalih izbeglica na ogradama svedoče da su do pre neki dan ovde bile smeštene izbeglice i migranti.
Oni se u Hrvatskoj prikupljaju na nekoliko tačaka, najznačajnije su one u mestima Tovarniku i Bapskoj, i zatim se autobusima privatnika ili kombijima hrvatske policije šalju u zvanični prihvatni centar u Opatovcu.
Juče ih je u taj centar stiglo oko 9.000, dvostruko više nego što Hrvatska, prema rečima premijera Zorana Milanovića, može da prihvati. Stići će ih toliko i danas i sutra i u svim danima koji dolaze. Vrlo je moguće da će se taj broj i povećati.
Prema rečima mladića Džonasa, glavnog operativca nevladinih humanitarnih organizacija iz Hrvatske i Evrope u Opatovcu, u kampu nije sve najbolje organizovano i koordinacija volontera, kako između sebe tako i sa pripadnicima hrvatskih službi, nije najbolja.
„Ima mnogo volontera, oni rade mnogo i naporno, ali to mora da se poboljša“, ističe Džonas.
Zadovoljan je radom hrvatskih vlasti, koje su kooperativne u radu sa humanitarnim organizacijama. Prema Džonasovim rečima, pripadnici hrvatskih službi su smireni i dobro se nose sa celom situacijom.
I pored lošije organizovanosti u kampu, nereda i incidenata nema. Izbeglice i migranti stalno pristižu. Staju u dve kolone i čekaju svoj red da uđu u kamp, odakle će ih odvesti u različitim pravcima. Jedne ka Belom Manastiru i granici sa Mađarskom, druge ka Zagrebu i granici sa Slovenijom.
U grupama koje neprekidno stižu, ima i porodica sa decom i pojedinaca koji su na taj put krenuli sami i grupa mladih muškaraca između 20 i 30 godina.
„Ja sam Šaram. Dolazim iz Sirije. Napustio sam je zbog rata. Deca umiru, gladovali smo. Imao sam mnogo problema da dođem do Hrvatske. Bio sam u situaciji da tri dana ništa nisam jeo i pio. Idem u Nemačku“, govori mi jedan mladić, koji je član upravo jedne takve grupe.
Zanimljivo je da baš niko od 200.000 ljudi, koliko ih je prošlo kroz Srbiju, i blizu 60.000, koliko ih je prošlo kroz Hrvatsku, nema papire i da su svima uništeni u ratu ili da zbog rata nisu mogli da ih ponesu!
Pre desetak dana video sam grupu Bangladešana koji su iz Srbije ulazili u Hrvatsku. Rekli su mi da su radili u Siriji i da su zbog rata morali da napuste tu zemlju.
Ovih dana video sam i kosooke ljude među izbeglicama, kao i ljude koje po fizionomiji ne možete svrstati među Arape, odnosno Sirijce i Iračane. I naravno, svako koga pitate odakle dolazi odgovara da je iz tih zemalja, eventualno iz Avganistana.
Juče je u istočnoj Hrvatskoj po podne i uveče padala prava jesenja kiša i umnogome otežala kretanje izbeglica, i rad policije, humanitarnih radnika i volontera na prihvatu izbeglica. I za danas najavljuju kišu. Šta će se desiti kada počne da pada sneg? Da li će ostati u Hrvatskoj i Srbiji?
