Maj 1995. godine
Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću životnu istinu:
— Ovo što vidite — govorio je on upirući kažiprst prema sebi — to nije sve Avdo. To vam je devedeset devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran!
Danas sam siguran da su se u Sidranovoj blizini našli dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa „Voks“, lista muslimanske omladine handžar orijentacije. Jer na slučaju Sidranovog straha niko nije tako predano odradio kao ovi mladi intelektualci. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je govorio o strahu koji je „na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom“, a Sidran je sve više postajao slika i prilika te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kojem je sam govorio, on se uveliko udaljio od junaka iz svoje literature. Trenirao je ulogu epizodiste u vlastitom životu. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma. Ne drži se principa, najebaćeš kô Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu, Sidran je Mikuliću sastavio pjesmicu, htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vesović ga je pravdao govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od ove gospođe, on je sa njom živio i tada mu je, tvrdi Vesović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan i konačno napusti ženu svoje mladosti.
Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi riječi Vlade Petrovića: „Više volim rusko govno nego američku tortu“. U Sarajevu se tada već sumnjalo da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vesovića. Zato danas, kada se pitam zašto mu je Vesović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veže za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vesović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao života. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vesović je tek kada su Karadžić i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je od straha pred Sarajlijama grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevih govana. Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći.
Sidran je već te daleke osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vesoviću kô vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio:
— Jebô me bog, kud se ja bakćem tuđim govnima, šta fali američkoj torti?
Nikako nije mogao da ubjedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.
Ubrzo je na stranicama zagrebačkog „Oka“ objavio pjesmicu o Titu u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o najvećem sinu naših naroda kome je u nekoj afričkoj zemlji na trpezi bio ponuđen vrabac. Pošto je bio čovjek mekog srca, Tito je odlučio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i junak njegove poezije, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je da je tek tada ušao u čitanke. Ali još uvijek je stanovao u jednosobnom stanu na Čengić vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome što je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan na kraju uselio upravo Marko Vesović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
Izvor: Iskra
