Maj 1995.
Stavljena je tačka na rat u Bosni. U Parizu su potpisali mir Milošević, Izetbegović i Tuđman. Pritisak na mene nije prestao. Čini mi se kao da svaki mladi Bošnjak mužjak sazrijeva tek kada punim ustima pljune na mene. Kako bi me rado linčovali, pomislim često. I što je najčudnije, među njima prednjači Abdulah Sidran. On se ponaša kao da jedan lik iz proze Otac je kuća koja se ruši. Po toj priči je napravljen scenarij i snimljen film Otac na službenom putu.
Danas mi je palo na um da je Sidran postao sporedni lik iz svojih priča. On je to, u stvari, uvijek i bio.
Dakle, Sidranov lik je 1948. stradao zbog ljubavi. Rekao je:
— Više volim rusko govno nego američku tortu.
Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportovan na Goli otok. Da je to rekao danas, 1995. u Sarajevu, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: „Više volim američko govno nego rusku tortu“ i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku. Abdulah Sidran će morati da piše sve ispočetka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Sidran se ponašao kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga za vrijeme opsade Sarajeva pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao:
— Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama.
Vlado Petrović, lik iz literature, 1948. stradao je zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića visio je o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga što je šutio. Mogao je da strada kao i nekoliko hiljada Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog harmonikaša. A teško je povjerovati da ovi kao Sidran nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i u Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.
Stevan je kopao rovove, sa mukom se sjećao Sidranovih stihova „prijatelju moga života, bratu Stevanu“, kopnio i na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva preko Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog veleizdaje srpskog naroda. Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.
Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže:
— Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac.
Šutio ti ne šutio, isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju. Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.
Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Istina zbog ruskih govana, uglavnom. Američka torta je na jelovniku od novijeg datuma. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu i u literaturi.
Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču Otac je kuća koja se ruši. Zbog rečenice: „Više volim rusko govno nego američku tortu“, bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.
U rijetkim trenucima hrabrosti prikradao se Sidran po kafani „Park“ gdje je stizao iz bifea „Samek“ na Skenderiji. U toj boemskoj birtiji uzimao je zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije infiltrira u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo sa tog mjesta. U toj su kafani često dangubili generali JNA. Sa nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor:
— Ne dolazi u obzir, Milutine! — govorio je general svom kolegi generalu. — Onaj mali ne može biti državni neprijatelj! Hoćeš da nam se svet smeje?
Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista preko ovog brke konobara saznavao je dosta važnih stvari. Za ovu da Sidran ne može biti državni neprijatelj znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega u sred „Park“ kafane pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina:
— Piši pjesme, jebô ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Je l‘ de, Hamo, umjesto da nam to dočarava ljepote prirode, on nam pljuje maršala — policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.
(nastaviće se…)
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor: Iskra
