Rade Šerbedžija, jedan od najcenjenijih jugoslovenskih glumaca ekskluzivno za Sputnjik govori o raspadu bivše države, jedinstvenom kulturnom prostoru nastalom na teritoriji nekadašnje SFRJ, kao i prevazilaženju ratnih rana.
„Petar Brečić, jedan od najbožanstvenijih kazališnih kritičara kojeg smo imali na ovim prostorima, imao je običaj da kaže da se stvari događaju prekim nalogom duha vremena. To znači da vreme postavlja imperativ kako da se ponašaju ljudi koji se bave umetnošću i kulturom i kako da odgovaraju na to vreme. I naravno, da je u sadašnjem trenutku glas razuma ponovo nekakav imperativ da ljudi koji se bave umetnošću na neki način ispravljaju sve ono što ostrašćeni političari ponekad svojim delima, svojim potezima mogu uništiti na istorijskim putevima ove naše civilizacije“, kaže Šerbedžija za Sputnjik.
Da li je dužnost svakog umetnika da u trenutnim napetostima među balkanskim narodima svojim stvaranjem pozitivno doprinese regionalnoj saradnji?
— Naravno da je došlo to vreme. Zapravo, ono nikada ni ne prestaje za prave umetnike, za prave humaniste. Uvek je zbližavanje bila dužnost ljudi koji se bave humanim poslovima, umetnošću. Na taj način svet činimo bogatijim, lepšim i ugodnijim za život. A osim toga, posebno u onim vremenima kada su se dogodila zla među nekim narodima koji su bliski, srodni, susedi. Svaki umetnik treba da učini sve što može da se to na neki način što pre zaceli i da se izgrađuju novi odnosi i prijateljstva.
Je li to jednostavan posao u vreme ratova i permanentnih sukoba, posle svega što se događalo među nekada „bratskim narodima“?
— Naravno da je teško sada nakon tog zla i užasa koji se dogodio na našim prostorima, odjednom dekretom napraviti program ljubavi i prijateljstva. To je nemoguće, ali treba omogućiti onima koji sve te nesporazume mogu da prevaziđu ovog časa da to i učine. Naravno da je onima koji su podneli strašne žrtve, kojima su poginula deca, teško da pređu preko svega, ali opet korak po korak, moramo stvarati odnose i situacije u kojima će ovaj narod ponovo moći da živi. Nažalost, ne nikad u bratstvu i jedinstvu koje smo nekada imali, ali bar u nekom normalnom susedskom razumevanju. Pa čak i onima koji će se i dalje voleti kao braća bez obzira što su neki Srbi, a drugi Hrvati ili Muslimani, treba omogućiti da mogu tako javno da se vole.
