Obično narod menja vlast, ovde je obrnuto

© Sputnik / Ana OtaševićKokan Mladenović
Kokan Mladenović - Sputnik Srbija
Pratite nas
Ne samo što će nam sadašnjost biti usmeravana u pravcu u kome to žele velike ekonomske sile, već će monopol informacionih sistema diktirati i naše sopstveno sećanje. Narod koji ima ozbiljne probleme u percepciji sopstvene istorije, kao što je naš, još je podložniji manipulaciji, kaže pozorišni reditelj Kokan Mladenović.

Živimo u postideološkom svetu bez ideala, kaže za Sputnjik Mladenović povodom knjige Džulijana Asanža „Kad je Gugl sreo Vikiliks“, koju je na srpskom objavila izdavačka kuća „Albion buks“.

Promocija knjige Kad je Gugl sreo Vikiliks - Sputnik Srbija
Asanžova borba protiv digitalnog imperijalizma

— Formalna demokratija je samo eksponent vulgarnih interesa neoliberalizma svuda u svetu, koji vode ukidanju građanskih sloboda i, kako Asanž kaže, neverovatnoj i potpunoj kontroli svega što mislimo i radimo.

Osnivač Vikiliksa je bio inspiracija za Mladenovićevu adaptaciju Eshilovog „Okovanog Prometeja“ iz 2013. godine, predstavu u kojoj je koristio delove iz neautorizovane autobiografije osnivača Vikiliksa.

— Asanž je heroj našeg doba. Eshilov tekst se odlično uklapa u ovu priču o borbi pojedinca, o verovanju u ideale. Teško je danas naći takvog heroja. Živimo u svetu u kome više nema svesti o altruizmu.

Za srpskog reditelja Asanžova knjiga je poziv da se stvari raščiste u sopstvenom dvorištu.

— Ovde je raspad sveta komunizma u krvi građanskih ratova doveo do toga da živimo u malim, obesmišljenim zemljama gde postoje partijske elite i ne postoji svest o kolektivnom dobru, kolektivnom napretku, ne postoje ideali kojima teži narod. Došli smo do paradoksa da nam je svejedno ko je na vlasti — vlast je sama sebi cilj i svrha. Srbija proizvodi kukavice, podvorice, soj ljudi koji shvata kako funkcioniše sistem, koji se dodvoravaju onima koji su na vrhu piramide vlasti. Gledamo iste ljude dvadeset i više godina unazad, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji. Obično narod menja vlast, ovde je obrnuto.

Da li je globalizacija uzrok urušavanju demokratije, odnosno  uverenje da angažovanje pojedinca i kolektivni bunt nemaju smisla jer se ionako sve odlučuje na nekom drugom mestu, u Briselu, Vašingtonu?

— Nove ekonomske elite upravljaju svetom. Novac, interes i moć su jedina ideologija. Tu više nema pravde ni zakona ni kod nas ni u svetu. Ujedinjene nacije su prevaziđen mehanizam, služe kao dekor. Važne odluke za svet se donose u Vašingtonu,  Briselu, u raznim interesnim krugovima. Tu je onda teško govoriti o međunarodnom pravu, suštinskoj demokratiji, o poštovanju drugih. To je ozbiljna dekadencija i raspad svih vrednosti.

Asanž ukazuje da je jedna od posledica monopola informacionih sistema poput „Gugla gubitak kulture sećanja…

— Ne postoji samo manipulacija sadašnjošću onim što nam se servira kroz informacione tehnologije. Štampani mediji danas imaju malo uticaja na čovečanstvo, a još manje ozbiljna naučna, filozofska ili istorijska dela. Narod se sve više obaveštava preko elektronskih medija, odnosno preko interneta. Ta iskrivljena slika sadašnjosti nas vodi u iskrivljenu sliku budućnosti i još gore, u manipulaciju prošlošću. Svaki drugi rad koji pročitate citira Vikipediju, jedan od najnepouzdanijih izvora, gde svako može da okači stav o bilo kom istorijskom događaju i učini ga relevantnim u virtuelnom svetu, bez ikakvih provera i dokaza. Ne samo što će nam sadašnjost biti usmeravana u pravcu u kome to žele velike ekonomske sile, već će to diktirati i naše sopstveno sećanje. Narod koji ima ozbiljne probleme u percepciji sopstvene istorije kao što je naš još je podložniji manipulaciji.

Gde je tu pozorište? Ima li u  Srbiji autora poput mladog nemačkog dramaturga Falka Rihtera, koji preispituju sistem?

— Nažalost, nema. I Falk Rihter i cela ekipa izašla iz škole Folksbine teatra je nabolje evropsko pozorište godinama unazad. Upravnik pozorišta i reditelj Frank Kastrof je uspeo da redefiniše funkciju nacionalnog teatra, da ne služi da glorifikuje po svaku cenu naciju kojoj pripada već da je stožer kritičke misli o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naroda, da definiše buduće intelektualne, društvene i političke smernice, da bez ikakvog zazora, bez ikakve milosti demistifikuje sve devijacije političkog i društvenog sistema, nacionalne frustracije. To se pokazalo kao otrežnjujuće za nemački teatar. Nemačka je odavno prevazišla usko nacionalni tretman teatra i umetnosti.

Kod nas to ne postoji. Sećam se kad smo u „Ateljeu 2012“ producirali predstavu „Zoran Đinđić“ Olivera Frljića koliko je bilo negativnih reakcija, pobune, osuda, pretnji. Zamislite da imamo pozorište u kome postoji desetine predstava koje imaju kritičku svest o tome šta bi trebalo raditi sa društvom.

U predstavi „Dogvil po tekstu i filmu Larsa fon Trira upravo se bavite ovim pitanjem.

— Ovu predstavu igramo u „Mikseru“ pred prepunom salom, ali takvu predstavu je nemoguće napraviti u gradskom pozorištu. Naša pozorišta uključujući i nacionalno su sama sebi svrha. Nedostatak pozorišne publike nema veze samo sa raspadom kulturnog modela, već i sa teatrom koji ne zna da se uhvati u koštac sa problemima našeg vremena. Ljudi očekuju da pozorište bude glasnogovornik u svom vremenu i da ih mnogo više provocira.

Savremenim društvenim kontekstom bavite se i u postavci Šekspirove tragedije „Julije Cezar koja će premijerno biti izvedena na festivalu Grad teatar - Budva 13. jula.

— Svet mi liči na dekadentni Rim pre raspada kakav je prikazan u „Juliju Cezaru“, gde  sunovrat svih vrednosti mora da donese neku veliku kaznu. Stih: „Zar jedan čovek ovom zemljom da vlada, zar u jedan skut ceo Rim da stane, i zar je cela istorija naša zbog jednog čoveka napravljena“ — aktuelan je ne samo u Srbiji već i u mnogim zemljama u regionu.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala