… (11. mart 1994.)
Pored straha od propadanja, liftboj se plašio i da ne ostane bez napojnice! Ličio je na glavnog junaka knjige Služio sam engleskog kralja Bohumila Hrabala. Oči, uši, usta, nos — sve je tako pravilno raspoređeno na njegovom licu! Bilo mi je jasno da kada ostavi prtljag u sobi i ode, da se nikada neću sjetiti tog lica. Ljudi kao što je ovaj liftboj pokazuju svoju narav tek kada troše napojnicu u pivnici i tamo pokazuju o kome je, naime, riječ. Dok pije prvu kriglu, blijedo lice počinje da crveni, na drugoj pjeva, a kod treće priča o ženskim zadnjicama, poredi ih, junači se ali ne pretjeruje.
U vrijeme intelektualne euforije koja me držala dvije godine studija 1974/75, čitanje knjiga značilo je hvatanje istorijske niti koja vezuje umjetnost sa ljudskom istorijom i još, otkrivanje tajne malog čovjeka, onog o kojem je ranije uzvišeno pisao Čehov. Hrabal je tog čovjeka našao u pivnici. Dok pije pivo on filozofira (naslanja se na Hašekovog Švejka: čovjek je htio da postane gigant ali je govno), živi na margini istorije, svemu se podsmijeva (zbog toga je Hrabal nazvao svoje sunarodnjake „beštijama koje se smiju“).
Na Balkanu su stvari drukčije. Naš mali čovjek ne pije pivo u pivnici nego čuči ispred granapa, seoskog ili gradskog, svejedno. Kod prvog piva psuje komšiju, kod drugog se raspituje kakav je izvjesni Đorđe. To ga zanima prvo ljudski a onda i interesno. Pukla mu je proteza, pa gleda da od Đorđa (za kojeg se tvrdi da će uskoro na onaj svijet) uzme njegovu protezu! Na drugom pivu bi da diže ustanak jer na svijetu ima mnogo nepravde, a kod trećeg ga drugari jedva zadržavaju da ne prebije slučajnog prolaznika. Sreća pa pred tim granapom čuče i drugi. Oni koji nas predstavljaju u boljem svjetlu i kod kojih mudrost igra glavnu ulogu!
Bohumil Hrabal je napisao: „…nebesa nisu humana, čovjek koji misli takođe nije. Ne zbog toga što on ne bi htio da bude human nego zato što je to u suprotnosti sa ispravnim mišljenjem…“. Odgonetao sam dugo zamršeni smisao ove rečenice. Njen zagonetni ton podsjećao je više na iskaz katoličkog egzistencijaliste nego na sliku svijeta koju stvara savremeni pisac. Tek na kraju intelektualne euforije počelo je razumjevanje onoga što je pisac htio da kaže! Bilo je to vrijeme Regana i Tačerove, ali i pojave Spilberga i Lukasa. Ne znam da li su ovi režiseri stigli na scenu kao spontana pojava, ali njihovim dolaskom stavljena je tačka na zlatni period američkog nezavisnog filma, a meni je postalo jasno da Amerikaci vole Regana a Britanci Tačerovu, dok najveći dio planete mrzi pomenute političare. Tačerova i Regan mogu da generišu „ispravno mišljenje“, koje čini dobro samo kolonijalnim silama i onima što ih u stopu prate. Sve to nauštrb ostatka svijeta. Ratovi koje su vodili da bi samo njima bilo bolje, istini za volju, učinili su da dobijemo radio, televiziju i razne gotive! Upravo to je potvrda da ni oni ni njihovo nebo nisu humani, ali da ispravno misle. Češki pisac je shvatio što je trebalo da se shvati kao i najveći dio njegovog naroda, „beštija koje se smiju“, a mi nismo. Zato i vjerujemo da su nebesa humana! Zbog toga često bombarduju sa istih nebesa i masovno ubijaju. Ispravno mišljenje je kada sebe ubijediš da je Milošević kriv za razbijanje Jugoslavije, a pri tom znaš da je Džordž Buš, prije dvije godine, izjavio kako će Amerika uspostaviti diplomatske odnose sa republikom koja izađe iz SR Jugoslavije.
(nastaviće se…)
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor: Iskra
