Jubilej Zvezdinog trijumfa: Poslednja pobeda Jugoslavije

© Sputnik / Aleksandar Milačić/ flickr/footysphereGranice SFRJ u bojama Crvene zvezde, bez Slovenije
Granice SFRJ u bojama Crvene zvezde, bez Slovenije - Sputnik Srbija
Pratite nas
Crvena zvezda bila je pre 24 godine fudbalski gigant: tri igrača iz Crne Gore, četiri iz Srbije, po jedan iz Hrvatske i BiH, dvojica iz Makedonije i trener Srbin iz Osijeka. Neverovatno poklapanje sa idejom „skraćene Jugoslavije“ — Crna Gora, Bosna, Makedonija, delovi Hrvatske, bez Slovenije i Alijom Izetbegovićem kao predsednikom.

Nebo iznad Knina. Avgust 17. Godina 1990. Dva policijska helikoptera presreću dva lovca ratnog vazduhoplovstva. Posade razgovaraju radio-vezom. Helikopteri se okreću i odlaze.

Sedam meseci ranije, 22. januara uveče, delegacija CK Slovenije predvođena Milanom Kučanom napušta „Sava centar“. Slobodan Milošević predlaže da se pređe na donošenje odluka, ali se delegacija Hrvatske suprotstavlja. Narednog jutra, Milan Pančevski, predsednik Predsedništva CK SKJ delegiran iz Makedonije privremeno zaključuje rad Četrnaestog (vanrednog) kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Kongres nikad nije nastavljen, pa je tako, bar formalno, prekinuta vladavina SKJ duga 45 godina.

Trg u Bukureštu. Decembar 20. Godina 1989. Nikolaje Čaušesku govori o „stranom napadu na nezavisnost Rumunije“. U isto vreme Miodrag Belodedić, najbolji odbrambeni igrač FK Steaue nalazi se u Beogradu, gde pokušava da pronađe formulu kako da zaigra za Crvenu zvezdu. Odbijen od mase koja je dva dana ranije počela proteste na ulicama Temišvara, Čaušesku odlazi u palatu Snagov, zatim u Trgovište — gde na Božić iste godine sa suprugom Elenom biva streljan.

Iste godine FK Keln u revanš meču trećeg kola kupa UEFA uspeva da nadoknadi zaostatak iz Beograda i FK Crvena zvezda ispada posle tri primljena pogotka. Nemci (opet) upornošću izbacuju Srbe koji se (po ko zna koji put) pitaju hoće li ikad moći da imaju takav mentalitet.

Legendarnog Šekija (Dragoslav Šekularac) u leto naredne godine na klupi Crvene zvezde zamenjuje Ljupko Petrović  — koji sa „kaljenja“ iz FK Rad vraća Vladimira Jugovića, a iz inostranstva brzonogog Dragišu Binića.

Stadion „Maksimir”. Godina 1987. Posle treninga FK Dinama, trener Miroslav Ćiro Blažević kune se da će pojesti ono što se ne jede — ako Robert Prosinečki postane veliki igrač. Robi je te godine stigao na „Marakanu“. Godinu kasnije pridružuju mu se Dejan Savićević i Darko Pančev. Dočekali su ih Stojanović, Radinović, Marović, Vasilijević, Šabanadžović, Najdoski, Stošić… Kao šlag na tortu realizovan je transfer Siniše Mihajlovića, najboljeg igrača FK Vojvodine.

Preduslovi za stvaranje mita

Svi pobrojani događaji, direktno ili posredno, uslovili su da reporter RTS-a Milojko Pantić 29. maja godine 1991. iz Barija gledaocima izdeklamuje: „Odlučujući trenutak utakmice… Darko Pančev i… Olmeta… Darko Pančev… Crvena zvezda je šampion Evrope. Crvena zvezda je pobednik Kupa evropskih šampiona. Najveći uspeh jugoslovenskog klupskog fudbala. Darko, Darko, Darko“.

Ovaj, samo Pantiću svojstven delirijum, ne bi bio moguć da su se hrvatski policajci u onim helikopterima oglušili o naređenje i bili oboreni od strane JNA. Ili da su se iskrcali na puteve i pruge oko Knina, pokušavajući da spreče „balvan revoluciju“. U oba slučaja desilo bi se ono što se kasnije desilo na Plitvicama i u Pakracu.

Prosinečki bi tad bio prinuđen da postupi kao Jurij Zdovc (slovenački košarkaš i reprezentativac Jugoslavije) kad je pred košarkaško prvenstvo u Rimu kroz suze saopštio Dudi Ivkoviću (selektoru) da bi hteo ali da ne može da igra za reprezentaciju, jer se plaši za familiju. Da revolucija u Rumuniji nije uspela i da se Čaušesku vratio u Bukurešt, isto bi morao da uradi i Belodedić.

Najzad, da generalni sekretar Vladimir Cvetković i direktor Dragan Džajić (sa sve Draganom Stojkovićem Piksijem u timu) nisu popili ona tri „šamara“ u Kelnu, ne bi im toliko proradio inat. Svakako, nezaobilazan je bio i Zvezdin Sever.

Fudbalski konzorcijum

Treba li naglasiti da je predsednik kluba bio Radmilo Bogdanović, tadašnji ministar policije?! I da je Cvetković kasnije postao ministar za sport i omladinu?! Sve je, dakle, bilo „utegnuto“. Prešlo se na teren.

Zvezda, nažalost, nije Barselona ili Mančester pa da strateški može sve u tančine da isplanira, ali je cilj postojao. Želja je bila kupiti sve što od igrača vredi na tržištu, a koje se sporazumeva istim jezikom. Organizacioni i finansijski plan je to činio realnim. Kad Cvetković obezbedi garanciju, na primer Beobanke, možeš da kupiš koga hoćeš. Kad Džajić napravi selekciju za koju se iz aviona vidi da ima ogroman potencijal, onda igrači i sami trče da se priključe toj ekipi.

Navijači na stadionu - Sputnik Srbija
Navijači — od „Maksimira“ do gej parade

Tako je nastao gigant. Fudbalski konzorcijum. Svojevrsna klupska reprezentacija Jugoslavije. Doista, bez Srećka Kataneca i Džonija Novaka iz Slovenije, ili Dalmatinaca Alena Bokšića i Roberta Jarnija. Naime, na terenu „Marakane“ bila su tri igrača iz Crne Gore, četiri iz Srbije, po jedan iz Hrvatske i Bosne, i dvojica iz Makedonije. Trener je bio Srbin iz Osijeka.

Gotovo neverovatna koincidencija i preklapanje sa idejom „skraćene Jugoslavije“, sa Crnom Gorom, Bosnom, Makedonijom i delovima Hrvatske, bez Slovenije. I Alijom Izetbegovićem kao predsednikom. Ova Miloševićeva ideja suštinski je surogat platforme „dva plus dva, plus dva“ (Srbija i Crna Gora u federaciji, Bosna i Makedonija u blažoj federaciji i Hrvatska i Slovenija u konfederalnom odnosu), koju su promovisali Izetbegović i Kiro Gligorov, predsednik Makedonije. Otcepljenjem Slovenije i Hrvatske, ova ideja je propala.

Gazimestan FK Crvene zvezde

Onaj šut Darka Pančeva (ispostaviće se kasnije) predstavlja egzekuciju poslednje pobede (skraćene) Jugoslavije. Kao što dolazak Franja Tuđmana 6. avgusta 1995. dan posle „Oluje“ na Kninsku tvrđavu — ljubljenje trobojke sa šahovnicom i reči: „Zastava ovde znači dovršenje djela uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države“ — predstavlja njen poslednji poraz.

Uslov za pobadanje hrvatske zastave bio je vađenje stuba od sedam metara i 25 centimetara koji je od 24. maja 1991. pa naredne četiri godine bio poboden u beton ispred železničke stanice u Kninu. Stub je, u stvari, prečka sa gola bliže Zvezdinom Severu pod koju je u 90. minutu Klaus Augentaler poslao loptu u svoj i Bajernov gol, a Zvezdu u finale i istoriju.

U istoriju (onu manje poučnu) su otišle i sve „Jugoslavije“, otišli su i Tuđman, Izetbegović i Milošević. Nažalost, otišla je i Petrovićeva ideja da dovede Šukera i Jokanovića i tako pokaže da fudbal nije igra u kojoj pobeđuju Nemci. I da onaj uspeh na „Svetom Nikoli“ u Bariju nije bio incident.

Dušmani su hteli drugačije. Tim je rasprodat za mnogo manje novca nego što su igrači realno vredeli. Ali opet za pristojnu sumu, koja se nije zapatila ili osetila na tadašnjoj „Marakani“, danas stadionu „Rajko Mitić“.

Tako je Bari FK Crvenoj zvezdi, zapravo, bio ono što je Miloševiću bio Gazimestan. Najveći od svih trenutaka posle kog je, veoma brzo, sve krenulo da se ruši. Zvezdino Kosovo.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala