Dok se lift hotela „Prag“ dizao na deveti sprat, čulo se kako tegovi tonu u dubinu udarajući o zidove betonske utrobe. Eho tih udaraca odzvanjao je jedan za drugim i odveo me nevidljivim putem u prošlost. Osjetio sam isto ono lupanje srca u grudima, kao u pauzama fudbalskih okršaja u ulici Avde Jabučice u Sarajevu. Tada me glad tjerala da trčim kući i brže-bolje pojedem krišku hljeba namazanu mašću i posutu alevom paprikom, pa poslije nazad, u nastavak okršaja.
Sajle na kojima je zakačena putujuća kutija strugale su jedna o drugu, a zbunjeni pogled liftboja pojačavao je ideju da strah od smrti nije čovjekova prva i najveća briga!
Propadanje je najstariji čovjekov strah.
Novorođenče se uplaši kada ga babica digne iz majčine utrobe u vazduh, a prvi strah rađa se čim pogleda prema podu. Poslije se čovjek čitavog života plaši propadanja.
Nekada su se ljudi trudili da ne propadnu moralno, a danas se uglavnom plaše finansijske propasti. Jedna propast podrazumjeva drugu. Danas je, međutim, obrnuto. Opstanak najčešće znači nemoralnost, pa su novac i moral odvojena preduzeća. Moral postaje privilegija, a većina ljudi ne shvata da on pomaže čovjeku da očuva jedinstvo. To je jedan od razloga zašto mi ćutimo i piljimo jedni u druge kada putujemo liftom. Tako mi izražavamo saosjećanje!
Saosjećanja ima sve manje na zapadnoj polulopti, tamo su te i druge zamršene poslove u vezi sa ljudskom dušom, preuzela osiguravajuća društva.
I ja se plašim. Šta ako se kutija otkači od sajli i zajedno sa tegovima poleti u prizemlje, razbije se, a ja ostanem živ?
Kapa liftboja krivila se i držala na tankoj povezici koja mu je sjekla vrat, a on ju je povremeno istezao. Dok su spratovi ispod nas promicali, on je drugom rukom pridržavao moj prtljag, leđima naslonjen na zid. Gledao me ružičastim očima kao domaćin čiju kuću zahvata oluja.
— Lift je iz vremena ruske okupacije!
— Mislite sovjetske?
— Kako gospodin kaže. Ali, zar to nije isto?!
— Nije — rekoh.
Razgovor nije prekinut zato što se on slagao sa mnom. To je bila potvrda davno ustanovljene razlike između nas i Čeha. Oni su, u vrijeme mojih studija, pod sovjetskom čizmom bili Istok, a Jugoslavija ni Istok ni Zapad. Sada su oni Zapad. A mi? Ni Istok ni Zapad!
U stvari, manje i Istok i Zapad nego što smo bili.
(nastaviće se…)
Do sada objavljene Dnevnike Emira Kusturice možete pročitati ovde.
©Emir Kusturica
Izvor: Iskra