Kap po kap

© Flickr / Jean-François Gornet"Suze" na zidu
Suze na zidu - Sputnik Srbija
Pratite nas
Knjiga ispravki (X)

Gle! Šta li je ovo?! Otkud na terasi kapi zagasitoplave boje? Najkrupnija je veličine kovanice od jednog dinara, ostale su jedva primetne, gotovo tačkice. Jasno je da se kap prilikom pada na pločice terase raspršila u još sitnije kapljice. Odakle li je kapnula ta kap boje za metal?! Od komšije, od onog gore?! Da. To je logično. Jedino što takav zaključak nije moguće izvesti, jer iznad Pirgića, kapetana u penziji, niko nije živeo, njegov stan je bio poslednji, na vrhu novobeogradske devetospratnice.

Hm! Nema sumnje, to je boja za metal. Još uvek sveža. Pirgić se nije mnogo mučio, kapljice je lako obrisao sa pločica, dva-tri puta ih je samo trljnuo gazom namočenom medicinskim alkoholom iz ormarića za prvu pomoć. Eto dokaza da bi svaka kuća morala da ima komplet santitetskog materijala za pružanje prve pomoći!

Mada odavno u penziji, i udovac, kapetan je bio veoma uredan čovek, što je osobina koja se može i očekivati od nekog ko je radni vek proveo u vojsci, a ostatak života kao samac. Naime, dnevni raspored kapetana Pirgića znao se u minut. Ustajanje s prvim suncem, bez prenemaganja… Nameštanje kreveta, odnosno njegove polovine bračnog kreveta, ona druga nije ni korišćena, pod drugim jastukom je još uvek bila složena spavaćica pokojne žene… Zatim oblačenje, brijanje, gledanje u ogledalu, što je on nazivao smotrom… Fiskultura na terasi, kakve god da su vremenske prilike… Doručak, uvek samo „uvojak“ margarina, marmelada „mešano voće“, dve kriške crnog hleba od juče, čaj… Šetnja pored Dunava, to jest „razmatranje“ položaja plovki i gavranova… Informisanje, „upoznavanje sa svetskom situacijom“, što će reći listanje novina… A onda, po danima u sedmici, ili kuvanje, ili održavanje osnovne higijene u stanu, ili dopuna zaliha u frižideru, ili pranje i peglanje civilne garderobe, ili rasklapanje i sklapanje pištolja koji je dobio za odlazak u penziju… I tako sve do subote, što je dan za odlazak u stari deo grada, u Dom armije, gde će se videti sa ispisnicima, „klasićima“, kojih je, istina, bivalo sve manje… Nedeljom je kapetan Pirgić telefonirao, zvao je sina u Americi, kada već ovaj njega nikada nije pozivao. Ali nije mnogo pričao, jer se svaki duži razgovor mogao završiti svađom oko toga zašto je njegov naslednik, sin vojnog lica, svojevremeno odbio da primi poziv za mobilizaciju. Drugačije rečeno — dezertirao je. Toliko daleko je pobegao da se nije pojavio ni na majčinoj sahrani. Zato je najbolje sve završiti samo raspitivanjem kako su unuci i suvim odgovorom: „Ja?! Ja sam vrlo dobro! Služim narodu!“ Toliko. Da ga stave na muke, Pirgić ne bi priznao da živi mučno. I da svaki dan mora da ispuni pravilima, jer bi inače plakao. Što jednom oficiru ne priliči. Tako se sve to ponavljalo godinama, deceniju i više… Dok tog jutra na terasi nije zatekao sveže kapljice zagasitoplave boje za metal. Koje su, logično, pale odozgo, od komšije rešenog da, verovatno, ofarba sims. Zapravo, to bi bilo i logično i verovatno da je kapetan imao komšiju „odozgo“. Ali nije. Jer je živeo na poslednjem, devetom spratu jedne od mnogih blokovskih zgrada na Novom Beogradu.

Dakle, još uvek sveže kapljice kapetan je lako uklonio sanitetskom gazom i medicinskim alkoholom. Međutim, pitanje — kako je to uopšte moguće, neprestano mu se vrzmalo mislima. Do sutradan. Pošto je u svanuće narednog jutra na terasi zatekao prah rđe i ljuspice one zagasitoplave boje, pa i nekoliko kapi svetlijeplave, kao da onome odozgo jučerašnje farbanje nije uspelo, pa je iznova išmirglao sims, oljuštio staru i naneo sloj nove boje. Ovo je kapetana Pirgića veoma naljutilo. Em mu neko prlja terasu, em nije mogao da pojmi ko. Zato je podigao pogled, dugo je razmatrao nebo, pokušavajući da u oblicima oblaka pronađe smisao, odgonetku… A onda je uzviknuo: „Ej, ti, gore! Mogao bi malo da paziš! I ispod tebe živi neki narod!“ Kadli, taman je to izgovorio, za vrat mu pade kap. Kapetan je mahinalno prevukao jagodicama prstiju niže potiljka — da bi se osvedočio: žuta boja za metal! Zapravo, neka boja na prelazu između crvene, narandžaste i žute.

Jeste, potvrdili su mu u najbližoj farbarskoj radnji gde je otišao da pokaže košulju, propustivši sastanak sa „klasićima“ u gradu. Slobodno može da je baci. Mrlja se ne može skinuti sa kragne. Radi se o emajl boji koja se nanosi preko osnovne boje. Pre toga, nitro ili uljanim razređivačem valja ukloniti stari premaz na metalu, mehanički očistiti ostatke, obavezno i tragove korozije… Oni, inače, ovde imaju sve što mu je potrebno. I to „sve“ penzionerima daju na deset čekova bez kamate. Nikada nije bilo povoljnije. I bodljikavu četku i najfiniji šmirgl-papir, i valjke i četkice i razređivač, njegovo je da samo odabere nijansu koju voli… „Ma ništa od toga mi ne treba! Želim samo objašnjenje!“, obrecnuo se Pirgić, nenaviknut da išta u njegovom životu bude tako zagonetno, bez logike, literarno… Pa je i dodao izlazeći iz radnje: „I želim izvinjenje! Ne može to tek tako! Ako neko već renovira, mogao bi da pazi da ne kaplje drugim ljudima na terasu! I na glavu! Da je makar na oglasnoj tabli u holu ili vratima lifta istakao upozorenje! Ubio me bog ako ne pozovem građevinsku inspekciju! Sutra ću da presavijem tabak…“

Međutim, te noći je bilo još gore. Iako je legao kao uvek, tačno u dvadeset tri časa, iako je odmah zaspao, kapetan Pirgić se ubrzo probudio sav u grašakama znoja. Kapi su mu osule čelo, nausnicu, grudi… Pri čemu je znoj mirisao na farbu… Koje je boje bila ta farba, kapetan nije znao, jer nije uključivao lampu… Tako je proveo noć. U besanici. Otirući se dlanom. I mada u svanuće nije zatekao ni trag bilo kakve boje, činilo mu se da oseća vonj razređivača…

Bila je nedelja. Kapetan Pirgić se pravio kao da je stanje redovno. Namestio je krevet, polovinu kreveta… Obukao se, obrijao, izvršio smotru u ogledalu… Izašao je na terasu da radi fiskulturu. Izbegavajući da gleda i na pločice i u nebo. Odvojio je „uvojak“ sa margarina na tacni, odvadio je kašičicu marmelade „mešano voće“, narezao dve kriške crnog hleba od juče, pristavio vodu za čaj… Kad je zazvonio telefon. Na ekrančiću aparata je stajao veoma dugačak broj, znak da poziv stiže iz Amerike, od sina. To nije bilo uobičajeno, uvek je bivalo obrnuto. To nije bilo uobičajeno… Kapetanu se ovo nije svidelo. Nešto nije kako treba. Nešto se dogodilo… Za trenutak se premišljao — da li uopšte da se javi? Može li se nesreća izbeći ako se pravi da nije tu? Ipak, pritisnuo je odgovarajući taster. Nekako stegnuto je rekao: „Ti si, Nenade? Jesi li dobro? Kako su deca?" S druge strane je krcakalo, veza je bila loša: „Tata… Čuješ li me? Ne znam kako da ti kažem…" Kapetan Pirgić je stegao zube, naježio se. Ni ovo oslovljavanje sa „tata" nije bilo uobičajeno… Pokušao je da se pribere. Ali je samo grcao: „Slušam… Slušam te, sine…" S druge strane je dopiralo: „Odlučili smo da se vratimo… Krajem avgusta… Mislio sam da u početku budemo s tobom u stanu, dok se snađemo… Čuješ li me? Nadam se da nemaš ništa protiv…" Kapetan u penziji je bio na ivici plača: „Kada? Krajem avgusta?" Da bi uzdahnuo i dodao: „Jedva čekam, sine! Kažeš, krajem avgusta? Taman. Ovde se svašta dešava… Ma kao da sam znao, hoću sve da renoviram, počeo sam da farbam sims na ogradi terase… Ja? Biću bolje! Biću bolje…"

Kapetan Pirgić je ustao od stola i izašao na terasu, uprkos tome što je čajnik „zviždao“. Podigao je pogled… Gle! Nebo i sunce su izgledali kao da ih je neko upravo osvežio slojem nove boje. Nebo — zagasitoplavom. A sunce — nekom nijansom između crvene, narandžaste i žute. Znači, odatle je kapalo. Dok su niz njegove obraze klizile suze. 

© Goran Petrović

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala