Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji je Vlada Crne Gore uputila Skupštini na odlučivanje (usvajanje), uzburkao je političke i sve ostale strasti na način koji je bez presedana u novijoj crnogorskoj istoriji. Valja podsjetiti da je ta istorija u prethodne tri decenije bila sve ostalo, osim mirna i dosadna.
Nepoznati su autori ovih „ingenioznih“ predloga, ne postoji ni ustavni ni zakonski osnov da oni budu sprovedeni, ne zna se šta „država“ namjerava nakon što se proglasi vlasnikom manastira, crkava, krstionica, grobalja... Zna se da je u pitanju odluka kojom žele da isprave „vjekovnu nepravdu“, kako prkosno tvrdi Milo Đukanović, a tvrdi i da je njegova odluka da baš on obavi tu rabotu.
Sasvim očekivano, reagovali su sveštenstvo i monaštvo Mitropolije, a njeni velikodostojnici su objavili stav da na to neće pristati ni po koju cijenu. Uslijedile su teške riječi između predstavnika vlasti i onog dijela opozicije, koji je stao u odbranu svojih svetinja i tradicije, koja Crnu Goru razlikuje od Montenegra. Sve češće se može čuti da ova namjera vlasti može biti dovoljan povod za vjerski ili građanski rat.
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, uputio je molbu Vladi Crne Gore da odloži usvajanje ovog zakona, ali je, nakon dobijenog odgovora, spustio loptu i povukao se. S obzirom na sadržaj, odgovor Vlade Crne Gore i nije zasluživao drugačiji postupak. Naime, crnogorska Vlada je održala nadahnutu lekciju o nemiješanju u suverenitet njene države i djetinjasto insistirala na tome da će sama donositi svoje zakone.
Država koja je u procesu evropskih integracija već donijela hiljade prepisanih (i neprimjenjivih) zakona radi pristupanja EU i država koja je članstvom u NATO reducirala svoj međunarodni suverenitet do nepostojanja, poziva se na slobodu da sama uređuje svoje poslove. Naročito onda kada su oni štetni po Srbe, Srpsku pravoslavnu crkvu i Republiku Srbiju.
Da li će ovaj zakon biti donesen? Po svemu sudeći hoće, i to munjevitom brzinom. Da li će, međutim, biti primjenjen; to je već drugo pitanje. Velika je vjerovatnoća da neće, ni brzo, niti ikada.
Proći će kao i na Rumiji...
Suština ove političke igre je upravo u tome. Milo ovim pokazuje svoju moć i, još postojeću, parlamentarnu većinu, koju sačinjavaju i oni poslanici koji Mitropoliji i, posebno, Vladiki Amfilohiju, žele malo dobroga. Na ličnom i konfesionalnom planu.
Ali, kao što nije srušena crkva na Rumiji, ili krstionica na Prevlaci miholjskoj, tako će i manastiri ostati u rukama Mitropolije. Sveštenstvo i vjerujući narod neće morati da ih brane i oružjem, jer niko neće imati hrabrosti da izda takvo naređenje, niti će imati ljudstvo voljno da to naređenje sprovede.
U takvoj pat poziciji Milo i njegova partija konsolidovaće svoje tvrde birače, kao i pripadnike manjina, čiju podršku moraju da povrate pred parlamentarne izbore, koji su zakazani za narednu godinu. Iz tako dubokih šančeva se neće vidjeti brojne afere i materijalne zloupotrebe koje on i kamarila oko njega ostvaruju preko leđa svog sve siromašnijeg naroda. Onome koji „spašava“ državu i gradi „novi identitet“ moraju se progledati kroz prste sumnjivo stečeni milioni.
No, postoji krupan razlog za brigu. Sličan predlog zakona je bio najavljen i 2015. godine, ali je bio povučen uz procjenu da bi naštetio interesima vladajuće partije na izborima sljedeće godine. S obzirom na broj vjernika, onaj koji ide protiv Srpske pravoslavne crkve može samo da izgubi. Tada je Milo, sve su prilike, uspio da izmoli svoje strane nalogodavce da se odloži napad na SPC upravo da bi opstao na vlasti i nastavio da im pruža tražene usluge.
Put kojim će krenuti i Kosovo
Ovog puta odlaganja nije moglo biti. Bojim se da je Vladika Joanikije, govoreći pred narodom na velikom Trojičindanskom saboru, bio u pravu rekavši da se ovim putem ustanovljava praksa koju će nastaviti čelnici samoproglašenog Kosova u odnosu na srpske svetinje na toj svetoj srpskoj zemlji. Svetinje u Crnoj Gori su sigurne uz odlučno sveštenstvo i vjerujući narod. Na Kosovu i Metohiji nisu, ne zbog malodušnosti sveštenstva i monaštva, već zbog malobrojnosti Srba koji bi ih branili.
Odavno je dokazano da zvanična Podgorica i Priština imaju istog nalogodavca pa su im i „politike“ dio iste cjeline. Ono što Podgorica započne, Priština nastavi.
Stoga, odbrana Mitropolije crnogorsko-primorske ima mnogo dublji značaj od Milovih „igara prestola“. Jer, sve se ovo dešava u vremenu kada Albanci gube značajan dio međunarodne podrške, zbog koje su do sada i mogli da rade što im padne na pamet, a Srbija mudro i korak po korak popravlja svoju ukupnu, a time i pregovaračku poziciju.
Neko je, stoga, pritisnuo taster zvani „Milo“ i stvorio novo iskušenje pred vlastima Srbije.