Razlozi zbog kojih se krenulo u definisanje nove strategije državne bezbjednosti su, kako navodi crnogorski ministar odbrane Predrag Bošković, višestruki, a prevashodno se odnose na članstvo zemlje u NATO. Bošković je pojasnio da su se izmijenile bezbjednosne okolnosti, ne samo u Crnoj Gori nego i u regionu i Evropi, istakavši da od 2008. godine, kada je pisana poslednja strategija, nije bilo migrantske krize, sukoba u Ukrajini, a ni navodnog „državnog udara“ u Crnoj Gori.
„Nije bilo svega što se dešavalo zadnjih deset godina, pokušaj terorizma u Crnoj Gori, različiti interesi na Balkanu koji su se sukobili“, istakao je Bošković, što je, prema njegovim riječima, zahtijevalo potpuno drugačiji odgovor države koja je sada punopravna članica NATO-a.
On je takođe kazao da punopravnim članstvom u NATO Crna Gora nema potrebu da razvija svoj sistem bezbjednosti kada su oružane snage u pitanju, kako je to činila od obnove nezavisnosti, „s obzirom da sistem kolektivne bezbjednosti i mogućnosti aktiviranja Člana 5 (NATO) omogućava Crnoj Gori da svoje prioritete i resurse koristi na drugi način“.
S tim u vezi, crnogorski ministar odbrane je naglasio da umjesto razvijanja skupih sistema za odbranu, Crna Gora može sada te sisteme da „koristi od svojih 28 partnera drugih članica NATO-a“.
„Sada se možemo fokusirati na one sisteme o kojima se dogovorimo sa NATO-om. To su prije svega pješadijske jedinice, zatim ono po čemu je Vojska Crne Gore poznata, za šta ima tradiciju i znanje“, saopštio je Bošković.
Analitičar i koordinator mirovnog pokreta „Ne u rat, ne u NATO“ Igor Damjanović za Sputnjik kaže da najnoviji sadržaj Predloga strategije nacionalne bezbjednosti Crne Gore „predstavlja konkretizaciju prvih negativnih efekata pripadnosti NATO paktu“. On dodaje da je elaborirajući strategiju odbrane, ministar Predrag Bošković iznio dvije „veoma opasne teze“.
„Prvo, ministar je naveo da strategija nacionalne bezbjednosti naše zemlje mora biti usaglašena sa interesima NATO pakta i da crnogorska vojska od svih rodova vojske planira jedino da ’razvija pješadijske jedinice‘, primjećuje Damjanović. Međutim, on dodaje da pitanje „kakve će zaista efekte na nacionalnu bezbjednost Crne Gore imati povećano angažovanje pješadijskih jedinica javnosti nije objašnjeno“.
„Namjerom da se dodatno razvije pješadija, direktno je potvrđeno ono na što mi iz pokreta ’Ne u rat, ne u NATO‘ godinama upozoravamo. Naime, pored vojnih baza na našoj teritoriji i geopolitičkog previranja sa Rusijom, treći osnovni cilj NATO pakta u Crnoj Gori jeste obezbjeđivanje topovskog mesa za buduće vojne pohode. Još je Vijetnamski rat pokazao da američka javnost može da proguta i istrpi bukvalno sve, osim masovnog stradanja njihovih vojnika. Stoga je za imperijalističke ciljeve SAD potrebno da ginu drugi, a shodno predlogu ove strategije, to bi mogli da budu i Crnogorci“, smatra Damjanović.
Drugi „bizaran detalj“ naveden u izjavi ministra Boškovića, prema mišljenju ovog analitičara, jeste da su na izradu novog Predloga strategije nacionalne bezbjednosti, kako je navedeno, „uticali migrantska kriza i sukobi na jugoistoku Ukrajine“.
„Za izbijanje i rasplamsavanje obje ove krizne situacije duboko su odgovorne članice NATO pakta koje su razorile Libiju, podržale ekstremne terorističke grupe u Siriji i uz pomoć pronacističkih organizacija izvršile obojenu revoluciju u Ukrajini. Sa druge strane, autori Predloga strategije nijednom riječju nijesu obrazložili na koji način građanski rat u Ukrajini ima implikacije na bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori, tako da se nameće zaključak da je potenciranje ove krizne situacije još jedna naručena provokacija usmjerena ka Rusiji“, smatra Damjanović.
S tim u vezi, naš sagovornik zaključuje da Predlog strategije nacionalne bezbjednosti Crne Gore upravo „predstavlja konkretnu ilustraciju kakve sve pogubne posledice sa sobom nosi članstvo u NATO paktu“, kao i da dosadašnje iskustvo potvrđuje da ne postoje garancije da će Crnu Goru bilo ko braniti u slučaju vojne agresije.
„Male zemlje-članice su primorane da razvijaju rodove vojske po zahtjevima Alijanse, a ne po vlastitim potrebama. Prinuđene su da povećavaju rashode za odbranu i kupuju američku vojnu opremu, kao i da provociraju geopolitičke protivnike SAD. Sa druge strane, kako smo vidjeli prilikom terorističkih napada na Belgiju, Francusku i Tursku, ne postoje nikakve garancije da će odredbe iz, u predlogu pomenutog, Člana 5 o NATO kolektivnoj bezbjednosti biti primijenjene“, jasan je Damjanović.