Nekad Austrougarska, sada NATO: Dardanija kao suludi projekat – „antičke Albanije“
© Sputnik / Brankica RistićAlbanac u Prištini sa zastavom Dardanije (Ilirske države koja se prostirala na teritoriji današnjeg Kosova, južne Srbije, Makedonije i Albanije)

© Sputnik / Brankica Ristić
Pratite nas
Kao što su nekada računali na podršku Austrougarske, danas Albanci očekuju podršku NATO u svim svojim istorijskim deluzijama. Iako nema ni jednog jedinog istorijskog dokaza o sponi između Albanaca i Ilira, oni se danas smatraju njihovim potomcima. Uz to su počeli da ističu zastave antičke dardanske kraljevine. Mašta može svašta.
Uoči nedavne posete generalnog sekretara Natoa Marka Rutea Prištini, ispred predsedništva privremenih prištinskih institucija okačene su, pored takozvane kosovske i NATO-a, zastave Dardanije i terorističke OVK.
Istoričar i profesor na beogradskom univerzitetu Miloš Ković naglašava da su ovakvi velikoalbanski projekti zasnovani na mitologiziranoj prošlosti u prošlosti imali podršku zapadnih velikih sila, pre svih Austrougarske, te da nije slučajno sekretar NATO dočekan sa ovim simbolima.
Od njega se očekuje ista vrsta podrške kakvu je velikoalbanski nacionalizam imao u poznom 19. i ranom 20. veku od strane Dvojne monarhije, ali i kasnije od strane fašističke Italije i nacističke Nemačke.
„To je podrška kakvu im je dao NATO nedavno, u naše vreme i to je podrška koja se očekuje od sadašnjeg NATO-a. Albanci u nuđenju ovakve vrste simbola svojim novim zaštitnicima ne vide ništa čudno“, rekao je Ković za Sputnjik.
Antički Albanci
Kada je reč o Dardaniji, objašnjava Ković, to je jedna od ilirskih država koja je neko vreme uspevala da očuva svoju nezavisnost i nalazila se na teritoriji današnje južne Srbije i severne Makedonije. To je bila ilirska kraljevina koja se na tom prostoru sukobljavala sa Makedoncima, Tračanima, Ilirima i kasnije sa Rimljanima.
„Pozivati se danas na dardansko poreklo kosovskih Albanaca znači nesakrivati teritorijalne pretenzije na susedne države, pre svega na teritoriju Severne Makedonije, Grčke, pa i Crne Gore“, kaže istoričar.
Identiteska kriza
Ković kaže da u izgradnji albanske nacije koja se odigravala uglavnom u 19. i 20. veku postoji izrazita identitetska konfuzija. Ona se može pronaći i kod ostalih evropskih nacija, ali je kod Albanaca vrlo izražena. Ona proizilazi iz činjenice da su albanski identitet i albanski nacionalni simboli, uključujući i zastave, uglavnom stvarali stranci.
„U Beču je napravljen plan stvaranja i izgradnje albanske nacije kao sredstvo austrougarskog prodora na Balkan i sprečavanja Srba da izađu na Jadransko more sa teritorije današnjeg severa Albanije, kao i sprečavanje Italije da ostvari svoj uticaj na Albance.“
Austrougarska nauka, pre svih Lajoš Taloci, ali i Konstantin Jireček i Milan Šuflaj, stvorili su nacionalni mit Albanaca po kome su oni Iliri. U sklopu te priče je i Skenderbeg pretvoren u albanskog nacionalnog heroja, iako je do tada pripadao balkanskom nasleđu, budući da je imao veoma izrazite srpske korene po majci, ali po onome šta se zna i po ocu.
Autori albanske istorije
Albanske simbole pa i albansku istoriju pisali su stranci koji su albanski nacionalni pokret videli kao oružje koje treba iskoristiti u borbi protiv Srba, Italijana i Grka, kaže naš sagovornik. To ne znači da i pre habsburških istoričara nije postojao albanski identitet i to ne znači da je albanska istorija izmišljena, ali je, dodaje on, konfuzija koju danas vidimo u Prištini posledica upravo toga.
„ Stvaranjem albanske države, pogotovo u komunističkom vremenu, ova vrsta mitologije koju je stvorila austrougarska nauka je samo učvršćena i kristalizovana. Današnji Albanci nasledili su taj mit o svom ilirskom poreklu. Iliri su narod kojem se gubi trag u poznoj antici i ranom srednjem veku, a Albanci se kao Arvaniti prvi put pominju u jedanaestom veku i tu praktično ima deset vekova praznog prostora u kojem nemamo nikakvu dokazanu vezu Albanaca sa Ilirima“, kaže on.
Moglo bi se reći da su Albanci potomci Ilira isto koliko su i Srbi, kaže Ković. Kada se gledaju mape gde su ucrtane zemlje na kojima su živeli Iliri, to su pre svega mape u kojima će kasnije živeti i Srbi.
Na istoričarima je da proučavaju i pišu istoriju onako kako se ona zaista i događala, na osnovu istorijskih izvora i lišenu mitologije, jer ti mitovi ne ugrožavaju samo susedne narode, već i sam narod koji počinje da veruje i u čijoj svesti se učvršćuju ovakve kvaziistorijske predstave, zaključuje Ković.
Pogledajte i: