- Sputnik Srbija, 1920, 26.08.2021
DRUŠTVO
Društvene teme, zanimljive priče, reportaže, događaji, festivali i kulturna dešavanja iz Srbije, i ostatka sveta

U Rusiji to može: Kad zgrada nije ,,poslovni projekat" nego ideja koja traje - večno

© Sputnik / Alexander VilfStambene zgrade, Moskva
Stambene zgrade, Moskva - Sputnik Srbija, 1920, 03.05.2024
Pratite nas
Društvo odrođeno od arhitekture je društvo koje je zaboravilo kulturu. Arhitekturom se više nego bilo kojom umetnošću može uticati na čoveka, na njegovu psihu i njegov odnos prema svetu, budući da je „svakodnevna“. Svaki dan čovek gleda i nesvesno upija materijalni svet oko sebe, kroz ulice kojima hoda i zgrade pored kojih prolazi.
Miljan Radonjić na arhitekturu ne gleda kao na svoj posao, već kao na poziv. Proveo je više od petnaest godina u Moskvi gde je imao svoj projektni biro sa skoro četrdeset ljudi. Sa akademikom arhitekture Elenom Ljvovnom Beljajevom, napravio je prvu projektovanu javnu gradsku plažu u Moskvi i ona se prostire na više od sedam hektara. Zajedno su osvojili treću nagradu na međunarodnom konkursu za jedno od ostrva na reci Moskvi, a pozvan je bio i na Moskovski arhitektonski institut, gde su na osnovu njegovih predavanja o značaju učenja dece arhitekturi, napravili čitavu katedru na fakultetu.

Arhitektura se odrodila od društva

Radonjić smatra da se arhitektura odavno odrodila od čovekove svakodnevice i društva uopšte. To, naravno, ne važi za sva mesta na planeti, a Rusija je jedna od njih. Oni kao društvo, kaže naš sagovornik, i dan danas mnogo polažu na arhitekturu.
Ruska logika je specifična, a oni imaju vrlo razvijen odnos prema lepom. Iako imaju velike i ogromne zgrade, jako vode računa o svom nasleđu. Neke stvari prosto moraju da se rade na određen način i o tome se na kolektivnom nivou jako vodi računa.
© Sputnik / Vladimir Viatkin / Uđi u bazu fotografijaMoskovski državni univerzitet Lomonosov
Moskovski državni univerzitet Lomonosov - Sputnik Srbija, 1920, 03.05.2024
Moskovski državni univerzitet Lomonosov
Kod njih je arhitektura aktivan deo društva, a glas i mišljenje ruskih građana od velikog je značaja po tom pitanju. Radonjić navodi primer kada su se izvan Parka Pobede u Moskvi sagradile dve zgrade, od kojih građani jednog dela grada nisu imali lep pogled na udaljeni park i muzejski kompleks. Epilog je bio taj da su soliteri „skraćeni“ za onoliko koliko su zaklanjali panoramu. U Sankt Peterburgu se nalazi najviša zgrada u Evropi – Gaspromova Lahta Centar. Građani ni pod kojim uslovom nisu dozvoljavali da se ona izgradi u centru, odnosno istorijskom delu grada, već je izmeštena na periferiju. U Petrogradu jednostavno ništa ne može i ne sme da konkuriše Isakijevskom saboru i jedna od najvećih svetskih kompanija, kaže Radonjić, to odlično razume i poštuje.
© Sputnik / Vladimir Astapkovič / Uđi u bazu fotografijaIsakijevski sabor je najveći pravoslavni hram u Sankt Peterburgu.
Isakijevski sabor je najveći pravoslavni hram u Sankt Peterburgu. - Sputnik Srbija, 1920, 03.05.2024
Isakijevski sabor je najveći pravoslavni hram u Sankt Peterburgu.

A kod nas?

U Srbiji ovakav odnos prema arhitekturi ne postoji jer ona ne samo da nije deo društva, već je, kako kaže Radonjić, skoro i nema. Ranije to nije bio slučaj, jer je srpsko društvo ranije imalo druge zamisli, ciljeve i smer u kojem se kretalo.
Arhitektura je bila deo društva kada se Srbija oslobađala od Turaka, bila je deo društva u 19. veku, pa početkom dvadesetog i između dva rata, kao i posle Drugog svetskog rata i sve do kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog veka. Posle njena putanja vodi samo na dole. Oblik sledi profit, a ovde se ništa ne proverava i sve je dozvoljeno. Arhitektura je materijalni okvir kulture, a kakav vam je okvir, takva vam je i kultura.
Ono što je divno u Beogradu, kaže Radonjić, jeste to što imate poređane zgrade ministarstava koje je ruski arhitekta Nikolaj Krasnov radio, pa pored njih stare vojne zgrade, onda fenomenalnu zgradu Generalštaba Nikole Dobrovića, pa iza njega jednu sasvim drugačiju vojnu zgradu iz davne 1908. godine. Čitav taj kompleks javnih zgrada, zapravo su simboli naše države. Kad se krene malo dalje, pa se, kako kaže Radonjić, „uspentrate“ do Slavije, put vas vodi dalje, do hrama Svetog Save. To znači da je neko nekada ovde pažljivo planirao i pozicionirao simbole jednog grada i države.
Tu se presecaju mnoge linije i njih ne treba kidati ili razbijati. Može uvek da se dodaje, popunjava, obogati na sto načina, ali ne i da se ruši. Očuvanjem tih linija se postiže kontinuitet u prostoru i trajanju, a kontinuitet u trajanju je tradicija. Tradicija je fundament kulture naroda. Narod određuje prostor na kojem živi i tradiciju koju stvara, što zajedno čini kulturu. Ako svuda praviš isto, onda narodi više nisu narodi, već biomasa i potrošno sredstvo, odnosno roba.
© Sputnik / Lola ĐorđevićZastave Srbije na zgradi Vlade Srbije i Ministarstva spoljnih poslova
Zastave Srbije na zgradi Vlade Srbije i Ministarstva spoljnih poslova - Sputnik Srbija, 1920, 03.05.2024
Zastave Srbije na zgradi Vlade Srbije i Ministarstva spoljnih poslova

Brisanje identiteta

Radonjić ističe da se u svetu današnjice ide ka sveopštem poravnavanju i da sve postaje identično, a da to nije samo pitanje novca, već i moći. Fukujamina teza da je ljudska civilizacija došla do „kraja istorije“, znači da se došlo do kraja svega, te da nema više potrebe za bilo čime. Nema pojedinačnog, sve je unificirano.
Savremena arhitektura krajnje loše utiče na čovekovu psihu. Ljudi su nervozni i neurotični, povučeni u sebe, agresivni i nesnađeni. Možda zvuči kao banalizacija, ali verujem da se sve to u velikoj meri dešava zbog onoga šta svi ti ljudi vide kad izađu na ulicu. Kad čovek vidi rogobatnu crnu zgradu, ne može ostati normalan.
© Sputnik / Vitaliй Belousov / Uđi u bazu fotografijaNeboderi u jednoj od centralnih ulica glavnog grada Katara, Dohi.
Neboderi u jednoj od centralnih ulica glavnog grada Katara, Dohi. - Sputnik Srbija, 1920, 03.05.2024
Neboderi u jednoj od centralnih ulica glavnog grada Katara, Dohi.
Čovek bi ranije, kada prođe pored neke monumentalne zgrade, osećao određenu vrstu strahopoštovanja i ponosa, kaže on.
Prvo je važila deviza da oblik prati funkciju, zatim da oblik prati oblik, da bi se na kraju došlo do toga da oblik prati profit, što važi i danas. To će se jednog dana izokrenuti i vratiće se u ono što je bilo oduvek. Od najdavnijih vremena, oblik je uvek pratio funkciju. To je klasični jezik arhitekture. Ovo što nam se danas predstavlja i nameće kao arhitektura, zapravo i nije arhitektura, već uspešni ili neuspešni poslovni poduhvati. Svaka arhitektura jeste poslovni poduhvat, ali nije svaki poslovni poduhvat arhitektura.

Simbol moći i kolonija

Današnja arhitektura se vrlo često, umesto da predstavlja savršeni spoj svih umetnosti, koristi kao simbol moći. To nije ništa novo, dodaje Radonjić, ali problem nastaje kada se neko ko se ne razume u materiju, a ima para, meša arhitekti u posao.
Mnogi projekti koji se kod nas rade, poput Beograd na vodi, jesu poslovni poduhvati. Oni nemaju nikakvu ideju arhitekture, ni po jednom osnovu. Takvim projektima ideja nije arhitektura, već profit, a s druge strane, to je i simbol moći. U zemljama poput naše, to je takođe i obeležje kolonijalnog statusa i potčinjenosti, dok je negde drugde to obeležje moći samih tih država.
Srbija je ranije dobijala svoje arhitektonske simbole moći i vlasti tako što se naručivalo, ali se niko sa strane nije mešao u rad Dragiši Brašovanu, Momiru Korunoviću, Đorđeviću koji je napravio Univerzitetsku biblioteku, Nestoroviću kada je pravio Arhitektonski fakultet, Krasnovu koji je napravio „pola“ ulice Kneza Miloša, Terazija i Beograda uopšte.
© Sputnik / SputnjikTerazijska česma i hotel ,,Moskva" u Beogradu
Terazijska česma i hotel Moskva u Beogradu - Sputnik Srbija, 1920, 03.05.2024
Terazijska česma i hotel ,,Moskva" u Beogradu

Lepota nije u oku posmatrača

Jedna stvar je kad vam se nešto dopada, kaže Radonjić, a sasvim druga kad je nešto lepo. Kriterijumi za određivanje nečega što je univerzalno lepo postoje i to je pitanje sklada, harmoničnosti i odnosa delova i celine, uz to kako nešto korespondira sa prostorom oko sebe. Arhitektura je umetnost oblikovanja prostora.
Naša stvarnost se, kaže on, sastoji iz dva dela – prirode i kulture. Prirodu nije, a kulturu jeste napravio čovek, a arhitektura je materijalni okvir kulture. Arhitektura i priroda su dve stvari koje su jedna sa drugom u suprotnosti, ali jedna drugu ne poništavaju, već dopunjuju. Suština je u razvoju kulture, koja je ništa drugo do tradicija u trajanju i ona je delo svih nas.
© Sputnik / Lola ĐorđevićFigura lava krasi ulaz Državnog arhiva Srbije
Figura lava krasi ulaz Državnog arhiva Srbije - Sputnik Srbija, 1920, 03.05.2024
Figura lava krasi ulaz Državnog arhiva Srbije
Treba težiti tome da se arhitektura vrati društvu i zaista bude materijalni okvir kulture, ali to nije posao samo arhitekata, već čitavog društva i rezultat kolektivne težnje ka tome. Ako društvo to istinski bude želelo, zaključuje Radonjić, arhitekti će učiniti svoj deo posla i ono šta je do njih.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala