Kakav crni poligon na Sinjajevini: Sputnjik u Šavniku s magistrom sa katuna koji živi na đedovini
© Sputnik / Boban Novović
Pratite nas
Nebojša Cerović, magistar političkih nauka, nema nijednog dana radnog staža, živi kao domaćin na očevini i đedovini, bavi se stočarstvom čitav život u šavničkom selu Tušini i na katunu Stičje, gdje drži stoku.
Već miriše na snijeg ispod Sinjajevine, meka je ovo jesen do sada, ali gore na planini je već zabijeljelo. Cerovići su pripremili, kao domaćinska kuća, još ljetos drva za ogrijev, to se radi još početkom ljeta, kako su to nekada stari činili. I sve ostale potrepštine – nema velikog supermarketa u Tušini.
Sam na katunu
Nebojša je jesenas sam na katunu, dođe prednoć do Tušine na svom doratu, prespava, budi se prije zore, pa na dorata i pravac Stičje, koje se nalazi na 1.300 metara nadmorske visine. Kaže, nikad nije položio vozački ispit, sada mu žao zbog toga, ali dorat je njegovo glavno prevozno sredstvo i dobro se razumiju.
Domaćinstvo Nebojše Cerovića iz Tušine
© Sputnik / Boban Novović
„Ostao sam na đedovini, mada sam imao ambicije da budem novinar, završio sam žurnalistiku na Političkim naukama u Sarajevu od 1981. do 1985. godine, potom magistrirao na Političkim naukama u Beogradu, ali jednostavno nijesam uspio da se zaposlim tih prvih godina nakon završenog fakulteta i magistarskih studija. Volio sam politiku i pratio čitavog života šta se zbiva i kako se odvijaju politički procesi kod nas. Da su tada postojali privatni mediji, vjerovatno bih završio u novinarstvu, jer nekoliko puta sam bezuspješno pokušavao da se zaposlim na državnom radiju. Ali sistem me nešto nije htio. Da sam se zaposlio kao novinar, ispijao bih kafe sa kolegama, kafančio, bog te pita da li bi mi prijao taj život. Kad to sve nije uspjelo, ja odlučim da nastavim život u Tušini i do dana danas je tako”, priča Cerović za Sputnjik.
Nebojša Cerović iz Tušine, magistar političkih nauka, koji čitav život živi od stočarstva
© Foto : Ustupljeno Sputnjiku
Živi sa porodicom u Donjoj Tušini, iškolovao je djecu od stočarstva, trojicu sinova – Milutina, koji je završio Pravni fakultet u Podgorici, Aleksandra, koji je završio menadžment u Beogradu , a najmlađi Stojan je srednjoškolac u Nikšiću.
Sa katuna Stičje, gdje radi „fabrika kiseonika”, Nebojša kaže da jasno vidi sve što se i u politici događa. Iako nikada nije volio nove tehnologije, ne nosi mobilni telefon kada je na katunu, preko radija, a kad se vrati kući u Tušinu i televizora i portala, prati svjetsku i regionalnu politiku.
Mnogi se Cerovići odselili
„Kažu da je prije ubistva Smail Age Čengića u Cerovića bilo 200 ljudi koji su nosili pušku, ali je nakon toga turska imperija krenula na naše bratstvo, mnogi su se raselili, neki promijenili prezimena, i sada nas je malo ostalo ovdje. Ja sam jedan od rijetkih koji stalno živi u Tušini. Inače ovdje zazimi malo ljudi, možda petnaestak dana. Kažu da šavnička Opština ima oko osam hiljada stanovnika, tvrdim zimi ni hiljadu ljudi ne zanoći ovdje. Ima nešto penzionera, koji su se vratili na ognjišta đedova, ali nema mladih ljudi. Ima ih ljeti, dođe poneko, ali ne rade ništa, ne obnavljaju imanja, sve se završava sa njihovim odlaskom u kafanu, da se popije koja više. A generacije su njihovih predaka živjele ovdje. Sjećam se , kada sam ja bio đak, u školi u Barama je bilo 300 učenika, sada ih nema 30. Ima jedan nastavnik koji živi ovdje, ostali dolaze iz Nikšića, Župe”, priča Nebojša.
Pogled na Tušinu
© Sputnik / Boban Novović
Naš sagovornik smatra da, ako je čovek domaćin, može živjeti od stočarstva, jer sada postoje premije za stočare, stimulansi.
„Naši stari su ovdje živjeli i podizali po osmoro, desetoro djece, generacijama. Mi smo selo zapustili, komunizam je kriv najviše za tu migraciju, domaćine ljude smo nazvali seljacima, a ni svjesni nijesmo da je jaka država ona koja ima domaćine koji zavise od svog rada”, navodi Cerović.
On dodaje da se u ovom kraju nešto više domaćina zadržalo u uskočkom selu Bare.
I vukova je manje, jer nema ovaca
Nebojša kaže da se na Stičju osjeća slobodan, radi oko stoke, ovaca i krava, iako je ovih dana sam na katunu, uželi se nekada ljudskog razgovora, ali planina prija, njen mir, oštrina, jasnost, bolje se vidi sa nje, lakše diše na planini.
Planina prija — njen mir, oštrina, jasnost — bolje se vidi sa nje.
© Sputnik / Boban Novović
„Sve je manje vukova. Dok je bio rat u Bosni, bilo ih je koliko ti drago. Poslednje vrijeme rijetko da se pojave. Valjda nema dovoljno stada i ovaca, pa i za njih ovdje više nema posla. Nemam straha, iako sam često sam u planini, nekako se razumijem sa njom“, priča ovaj gorštak i dodaje da je interesantno da su sa sela otišli oni čiji su đedovi imali najbolja imanja i najbolje uslove za držanje stoke, održavanje voćnjaka.
Zašto je Šavnik bitan
Šavnik je bitan jer na malom prostoru imate šest čistih i bistrih rijeka. Bile su i ogromne šume, ali su mnoge posječene, priča naš sagovornik
„Šavnik je bitan jer na malom prostoru imate šest čistih i bistrih rijeka“.
© Sputnik / Boban Novović
„Nekada je glavni put ka primorju i Dubrovniku, vodio preko Sinjejevine, dakle i preko ovih krajeva. Sada postadosmo slavni po lokalnim izborima, evo šestu nedjelju se izlazi na birališta. Dolaze da glasaju ljudi koji nemaju nikakve veze sa našom varošicom, sa Drobnjacima ili Uskocima. E to ti je što se naviklo da se tako vlada tako prethodnih decenija“, kaže Cerović za Sputnjik.
Samo treba da čitamo Njegoša
Cerovići su uvijek bili za srpstvo, Savo Grubanov Cerović, bio je predsjednik velikog suda u kraljevini Crnoj Gori, pa predsjednik Skupštine kada je izglasano ujedinjenje.
„Ne možemo mi sada biti za nešto drugo nego za ono za šta su nam đedovi bili. Samo treba da čitamo Njegoša, svakog dana i u svakoj prilici, to treba da nam je putokaz. ‘Iz grmena velikoga lafu trudno izać nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije...’, poručuje nam Vladika Rade, i sada imamo Putina, nije on tek tako na čelu Rusije, i ne može Crna Gora biti protiv Rusije i udarati joj sankcije. Ja to tako vidim sa mog Stičja, i iz Tušine. Ono što nam nudi liberalni kapitalizam, koji gubi gorivo, pa mu trebaju sirovine da bi nastavio svoje razorno djelovanje, nije za nas, a nije bogami ni za Evropu”, mišljenja je Cerović i dodaje zato je pristao da razgovara za Sputnjik.
Selo bez ljudi
U Donjoj i Gornjoj Tušini, prema poslednjem popisu, ima oko 120 stanovnika. Nebojša Cerović kaže da u Donjoj Tušini zimuje svega njih petnaestak.
„Pamtim kad je u Donjoj Tušini bilo 30 domaćinstava, a sad nema više od četiri-pet zimi. Komunizam nas je uništio, ljudi otišli, svuda im je bilo bolje nego na svome”, navodi Nebojša Cerović.
Onima koji su ostali osnovno zanimanje je stočarstvo, a u Donjoj Tušini, zahvaljujući prirodi, voćke dobro rađaju, pogotovo „moračka šljiva“ za koju, iako je prije više od sto godina donesena iz Morače, kažu da je autohtona.
U Donjoj Tušini, zahvaljujući prirodi, voćke dobro rađaju, pogotovo „moračka šljiva“.
© Sputnik / Boban Novović
„U Donjoj Tušini svojevremeno se sadio kukuruz, čak su ljudi iz drugih sela dolazili, uzimali imanja „na pola“, sadili pa dobit dijelili sa gazdama“, prisjeća se Cerović.
Rodno selo Novice Cerovića
Rodnu kuću jedinog crnogorskog bana, senatora i vojvode Novice Cerovića, najznamenitijeg Drobnjaka, koja se nalazi u selu Tušinja, u Šavniku, koja je pretvorena u muzej, obilaze turisti, domaći, i stranci.
Kako tvrde istoričari, a i Drobnjaci, Novica Cerović je ubio Smail-agu Čengića, a za svoga vijeka služio je trojici Petrovića, knjazu Danilu, kralju Nikoli i Petru II.
Najmlađi Nebojšin sin Stojan Cerović
© Sputnik / Boban Novović
U Tušini je živjela i umrla poslednja crnogorska virdžina, Stana Cerović rođena je 1936. i bila je najmlađe dete u porodici s pet devojčica i dvojicom dečaka. Njena braća umrla su još u detinjstvu.
Još kao dijete, obećala je ocu da se nikad neće udati i da će brinuti o porodici. Cijelog života družila se s muškarcima. Počela je da puši u petoj godini, a da radi s ocem u polju u sedmoj. Otac ju je naučio i da puca.
Sebe je smatrala muškarcem, a njene sestre su je tretirale kao brata.
Stana se nikad nije oblačila u žensku odjeću. Tradicionalno „ženske poslove“ poput pranja veša i čišćenja, radile su njene sestre. Oduvek je bila „muško u porodici”.
