00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
00:00
01:00
02:00
03:00
04:00
05:00
06:00
07:00
08:00
09:00
10:00
11:00
12:00
13:00
14:00
15:00
16:00
17:00
18:00
19:00
20:00
21:00
22:00
23:00
SPUTNJIK INTERVJU
07:00
30 min
ORBITA KULTURE
16:00
120 min
SPUTNJIK INTERVJU
20:30
30 min
SPUTNJIK INTERVJU
21:00
30 min
MOJ POGLED NA RUSIJU
21:30
30 min
SPUTNJIK INTERVJU
07:00
30 min
SPUTNJIK INTERVJU
„Aleksandar Prvi Karađorđević“
16:00
30 min
MILJANOV KORNER
Realnost je da se Partizan i Zvezda bore za mesto u plej-inu
17:00
30 min
SPUTNJIK INTERVJU
„Rozanov“
17:30
30 min
JučeDanas
Na programu
Reemiteri
Studio B99,1 MHz, 100,8 MHz i 105,4 MHz
Radio Novosti104,7 MHz FM
Ostali reemiteri

Gojko Perović: Balašević je ispevao jednu od najpotresnijih molitvi „Samo da rata ne bude“

© Tanjug / JAROSLAV PAPNovosađani pale sveće u čast Đorđa Balaševića
Novosađani pale sveće u čast Đorđa Balaševića - Sputnik Srbija, 1920, 24.02.2021
Pratite nas
Rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović napisao je autorski tekst u kojem je odao počast Đorđu Balaševiću, ističući da je čuveni kantautor ispevao jednu od najpotresnijih molitvi „Samo da rata ne bude“.

Tekst Gojka Perovića pod naslovom „Strahovi (samo neka) umiru“, objavljenom u „Vijestima“, prenosimo u celosti:

„Strahovi mladi umiru Priču sam kraju priveo Još onda kada sam i njih nadživeo“ (g. Balašević)

Sa Cetinja bijah krenuo na jedan događaj koji se već unaprijed mogao nazvati istorijskim. Na izbor i ustoličenje novog srpskog patrijarha (one institucije koja je brižni prijatelj, istorijski vrsnik i stariji brat naših zetskih mitropolita). Ipak, nijesam (ni u najružnijim snovima) sanjao da ću učestvovati i u ispraćaju sopstvenog (nikad upoznatog) prijatelja, vrsnika (svih naših odrastanja) i starijeg brata, pjesnika Đorđa Balaševića. Pjesnika koga je isti taj, novi srpski patrijarh, g. Porfirije ispratio sa riječima „Naš Đole“.

Ovim je meni, popu sa Cetinja, utoliko lakše da nacrtam kako i zašto najdubljim ličnim emocijama spajam ovaj veliki crkveni događaj sa ovom velikom generacijskom tugom. Istoga dana, jutro je svanulo u beogradskoj Sabornoj crkvi (gdje su u prethodnom vijeku, između ostalih, stolovali srpski patrijarsi — Varnava Rosić iz Pljevalja, Gavrilo Dožić iz Morače i ”onaj sveti” patrijarh Pavle) i obasjalo svojim zracima grobove Vuka Karadžića i Dositeja Obradovića. Obasjalo bijelu panu Njegove Svetosti patrijarha SPC i lica brojnih vjerujućih ljudi.

Istog dana jutro svanulo, a noć pala na Novi Sad, gdje se na posljednju polovidbu otisnuo „Mornar bez mora“, i u mnogo čemu sljedbenik pomenutih Vuka i Dositeja, virtuoz jezika i rime, g. Balašević.

U društvu svojih sinova (koje sam — kako reče jedan mudri umjetnik  —tokom njihovog vaspitavanja nastojao što bliže upoznati sa Balaševićevim umjetničkim opusom, kao sa parametrom ljudskosti) zaputio sam se ka Miletićevom spomeniku gdje su Novosađani već palili svijeće. Ali — gdje da nađem svijeće u to doba? Kasno sam stigao a crkve bjehu zaključane. Zamislite, pop bez svijeća, krenuo — što bi rekli Cetinjani „na pokajanje“ kakvo je rijetko vidjeti, i kakvo se neće ponoviti! Ipak, svuda ima Perovića, pa i u Novom Sadu. A među njima jedan iskusan i spretan koji mi je na novosadski trg donio svežanj svijeća iz Jerusalima. Onaj čuveni svežanj na kome za Vaskrs gori blagodatni oganj. To vjernici većinom čuvaju u svojim domovima kao svetinju na kojoj, iz poštovanja, više i ne pale molitveni plamen. Pogledah starinu prezimenjaka pogledom koji pita ‘Ove svijeće da upalim’? On ćutke odgovori odobravajućim klimanjem glave.

Zapitao sam se, hoće li biti neprimjereno da tamo među drugim svijećama gore baš ove? Da li Balaševiću, koji nije isticao svoju konfesionalnost ni crkevnost, priliči ovaj praznični svežanj svijeća? Da mi ne zamjeri? Da mi Gospod ne zamjeri (znao je Pokojnik da napiše i kaže svašta „mimo kanona“)? Ali brzo mi se sva ta pitanja učiniše suvišnim. Najprije se sjetih „Bogojavljenske noći“, pa „Protine kćeri“, zatim „matere koja se brzo prekrstila“, „Badnje večeri“, „svijeće za Svetog Jovana“, „Roždestva“ (iz pjesme „Ne volim januar“…) „vina iz Ravanice“ i one po sto puta prepričane krsne slave kod Balaševića (koju su slavili i u vrijeme komunizma jer „nisu znali da se ne sme“). A potom rekoh sebi: „E nećeš pope noćas ispovjedati Balaševića koliki je vjernik, nego upali te svijeće Božijem čovjeku“!

To što su mu se u jednoj pjesmi „popovi“ rimovali sa „topovima“ neka ide „Bogu na istinu“, a ja bih mu rado i to primio na svoju dušu kao izraz zahvalnosti za onoliku ljepotu kojom je obasuo djetinjstva svih nas, i pubertete, i „prve ljubavi“ i saznanja da „Neko to od gore vidi sve“, i uostalom sve ono što staje u prostor od ”dodira svile” do „bezdana“ naših života.

A kada konačno dođoh na mjesto pomena i molitve, ugledah najrazličitije svijeće i kandila, posvete i ukrase, i naravno — plišane zečeve! Za oganj koji je raspalio u dušama svih nas koji govorimo jednim jezikom, neka gori blagodatni oganj zahvalnosti, i neka, nipošto, ovi preostali dani naših života, poslije Balaševića, na ovom svijetu ne budu „tužni treći čin“.

Jer Balašević se samo sakrio od svijeta, a svojoj Muzi rekao „ako me traže ti slaži da sam odavno mrtav“. E pa sad, Đole — nemoj! Znamo te i znamo se…

Mnogi ljudi su se ovih dana oglasili povodom Balaševićevog odlaska, a meni je najupečatljivija bila poruka Vlada Georgijeva koji „ne zna šta se kaže kad ode Đorđe Balašević“?! Tako je. U njegovim pjesmama smrt je prosto bila gramatički neispravna, pa je onda tek njegova „smrt“ potpuno neuvjerljiva informacija. A još mediji danas svašta pišu, pa — nije lako povjerovati u tako nestvarnu vijest.

Znam puno ljudi koji vole da stvari pojednostave i da velikog Umjetnika nazovu izdajnikom jer je „pjevao njihovima“ a nije „našima“, i jer nije stvari nazvao onako kako ih većina naziva. Zaboravljaju da je ovaj čovjek ispjevao jednu od najpotresnijih molitava „Samo da rata ne bude“, i da je teško od takvog Proroka tražiti da pliva bašu svim vodama „u dane gadne, kad voda padne“.

Uostalom, da se vratim srpskom patrijarhu, Pjesnikovom komšiji, koviljskom monahu, Svjetjejšem Porfiriju koji je, kao Srbin „sa dna kace“ na ustoličenju u Beogradu poručio kako je Hrvatska njegova „druga otadžbina“. To je učinilo da se sa ove tuge (za Đ. Balaševićem) i sa ove radosti (zbog novog patrijarha) vratim u osokoljen u svoju otadžbinu Crnu Goru. U „salaš Svetog Vasilija“, kako je pjevao Đorđe.

Možda je došlo, ili uskoro dolazi vrijeme, kada ćemo naše međusobne strahove nadživjeti kako kaže „Ratnik paorskog srca“, i kada ćemo, samim tim, sazrijeti i priču (naših podjela i naše međusobne mržnje) privesti kraju. Dužni smo, ovoj zemlji, ovim ulicama ostaviti prostor za „neke nove klince“ koji se neće gledati kroz onaj „nišan“ što pita „dal sam od njinih, il baš i nisam“.

Veličanstveni i nenadmašni majstore,

Gospodine i učitelju Đorđe Balaševiću

Neka tvojoj duši vječno prija i taj nebeski „salaš Svetog Vasilija...“

Pročitajte još:

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala