Šest poglavlja („Sve je stiglo kud je krenulo“, „E je Crna Gora sva izjedna“, „Ne ostavljaj nas i ne daj nas“, „Čiji si ti mali?“, „Srbin sam jer sam Crnogorac“, „Ljubiša, Njegoš, Miljanov“) svedoče kako je i koliko - pevajući o Veljem Dubokom, Ostrogu i Morači, Vezirovom i Zidanom mostu, Kostićima i kukavicama, Njegošu i Lubardi, Laliću i Pekiću, Bećković stvarao svoj uzvišeni spomenik Crnoj Gori.
Bećkovićeva kolajna, iako nanizana od starih stihova, sačinjena je na nov i aktuelan način: uvodne rime pesme „Ko smo, da smo“ dobijaju svoje novo, dublje značenje u završnim stihovima pesme „Litije“, napisane 10. februara ove godine:
„Reče mi jedan čoek
Da je sanjao
Svetozara Vukmanovića Tempa
Kako ide na čelu jedne litije
I nosi ikonu svog brata
Sveštenomučenika Luke
Da je živ to ne bi bila laž“
Time ovaj „najveći pesnik Crne Gore posle Njegoša“ zaokružuje prostor vremena prošlog i vremena sadašnjeg, u kojem večno aktuelno pitanje s početka („ko smo“) dobija odgovor tek u njegovoj završnici („Litije“).
„Matija Bećković veoma voli Crnu Goru! Ovekovečio ju je. Bdi nad njom. Danonoćno. Crna Gora, ona zvanična, ne voli Matiju Bećkovića. Svojevremeno ga je počastila Njegoševom nagradom, a danas mu zabranjuje ulazak u Crnu Goru“, podseća, u predgovoru knjige, u tekstu „Nije ovo zemlja nego nebo“, njen urednik i izdavač Manjo Vukotić.