Milačićev tekst prenosimo u celosti:
Ja vas, djeco moja, Cetinjani, danas gledam kako šetate.
Gledam kako varoš, zbog koje sam noge lomio, dok nisam obije noge izgubio da stignem do poslednjeg krštenog domaćina, da ga krstom opomenem i urazumim, da zna što mu je činjeti, vi moju varoš danas pretvarate u laž.
Tužno izgleda moje Cetinje danas.
Mislio sam, došao je opet Mahmut Paša Bušatlija, vašim glasovima je odzvanjao Cetinjem, da protjera Isusa Hrista, vaskrsla je njegova glava vašim odjecima, nema mene da nad njim držim mač, opet će spaljivati Cetinjski manastir. Ipak neće. Nikada više!
Uznemirili ste moje molitve nad vama, htjeli da ih razgrnete zelenim zastavama, a moje molitve su vaš život.
Vaše sam pra-čukunđedove slogom zaklinjao, bratskom slogom, glave su klanjali pod mojim krstom, njima sam prijetio molitvom, molio sam se za vas, nerođene, da Crnogorke rađaju srpske složne sinove, da podrže Boga, da im izborimo slobodu, pod Lovćenom, da rastu zajedno braća, čuvana mojim amanetom i aminom predaka, da su Srbi i Crnogorci jedno.
A udarate danas, braćo, na braću, kao da niste od istih majki, prečistih, iz jedne Bogorodice stvoreni i kao da nemate jednog oca, Gospoda, nad Cetinjem.
Vi ste, danas, djeco pobjegli od Isusa Hrista. Vratite mu se!
Protiv koga se vi borite, djeco moja, dok moje tijelo spava u zidinama Cetinjskog manastira?
Borite se protiv svojih, branite im da dođu kod mene, da se i oni pomole za vas, za sve nas, skupa sa vama, svi zajedno, da se urazumite i da shvatite moje riječi, da se oslobodite od grijeha, da shvatite da ono što vam je zapisano mojim krstom nijedna zastava ne može izbrisati. Vi morate vjerovati!
Vi morate slijediti jednog Boga, mog Hrista, tu vjeru sam utkao vašima molitvom i prokletstvom, da ako treba u slogu na silu vjeruju, da ne bi uznemirili Boga.
A Bog je, djeco, strašan, ko ga uznemiri, on kažnjava milovanjem, da bi sačuvao Crkvu, on će udariti po vašoj duši. Zbog vas, za vas.
Djeco moja, duša se pod zastavom od Boga ne može sakriti, ona svijetli i svjetlošću i tamom.
Vi se ne borite za slobodu Cetinja, moje kosti tu slobodu čuvaju, vi se borite, danas, da Cetinje od mene oslobodite. Vi se protiv mene borite! Protiv mene, koji sam, zar se ne sjećate, pozivao na stvaranje „slaveno-serbskog carstva“ i proklinjao one koji se ogluše o majku Rusiju. Vi se borite protiv mog Njegoša, koji je, u predgovoru „Pustinjaku cetinjskom“ pisao: „Srbin srpskom rodu svome ovo djelce posvećuje“. Vi se, djeco, danas borite protiv sebe samih. Vi se danas, moji Cetinjani, ne borite za moju Crnu Goru. Vi se danas, djeco moja, borite protiv moje Crne Gore. Jeste li me već zaboravili?
U vas sam urezao jedinstvo, krstom sam vas nerođene krstio, vi ste iskušenici đavola koji u vama odmjerava svoju volju i snagu, Bogu u inat, i izborite se sa njim, djeco, zbog vas i srpske, iste braće, vratite se mojoj Crkvi, da vam da razuma za slobodu.
U moje ime, potreban vam je oprost u porti Cetinjskog manastira.
Duši bez razuma ne treba sloboda, duši bez razuma potrebna je Crkva, da ne bi baš ona, da bi sačuvala ono što vjekovima čuva, udarila po njoj.
Preklinjem vas braćo, i opominjem na slogu, mojom poslanicom Katunjanima, iz 1805. godine: „Svakog Crnogorca molim i zaklinjem, neka svaki stoji sa mirom i neka trpi kako i ja trpim, zašto znam da će naše trpljenje bolje za nas biti nego li ikakva naša osveta“.
Budite jedno pod mojim manastirskim krstom, u mom Cetinju, zbog kojeg smo od vatre u vatru bježali i najponosnije stali pred Boga, čiju slobodu smo dobili za vijek vjekova, od nas i Boga izborenu, a od Boga čuvanu, i neka vas Cetinjski manastir zauzda protiv svakog iskušenja, jer moj ćivot vaša je jedina sloboda.
Moliću se Bogu za vas, molitvom iz srca, bez riječi, protiv vaših današnjih riječi bez srca.
Zanavijek vaš, Petar I Petrović Njegoš Cetinjski.
