Sporazum je, naime, postignut uz odlučujuće posredništvo EU i pojednih stranih ambasada, od kojih se ističu ambasade Velike Britanije i Njemačke u Podgorici, te angažovanje šefa delegacije EU u Crnoj Gori Aiva Orava, kao i odlazećeg evropskog komesara za proširenje Johanesa Hana.
Pored činjenice da je u čitavom procesu primjetan snažan upliv inostranog faktora i donekle lokalnih NVO-a, dvije trećine opozicije je nezadovoljno jer su za pregovore saznali praktično tek po njihovom okončanju, pa mnogi smatraju da su Demokrate Alekse Bečića napravile krupnu grešku u koracima, jer su bez opozicionog konsenzusa sklopili dogovor sa DPS-om, računajući da je podrška stranog faktora dovoljna.
Zbog svega toga u domaćoj javnosti sve više lebdi pitanje ko zapravo odlučujuće utiče na ponašanje crnogorske opozicije, koja se po ko zna koji put nalazi u rascjepu „između volje građana i volje stranih ambasada“, kao i do kada će spoljnji faktor igrati ključnu ulogu u crnogorskom političkom životu.
Da li je Aleksa Bečić „crnogorski Zaev“
Istovremeno, Demokratska Crna Gora u odbrani svojih poteza posebno naglašava podršku koja dolazi od predstavnika Evropske unije i ambasada Velike Britanije i Njemačke, a danas je plasirana i teza prema kojoj se predsjednik Demokrata Aleksa Bečić afirmativno naziva „crnogorskim Zaevom“, pa se postavlja pitanje da li bi premijer Sjeverne Makedonije trebalo da bude paradigma za uspješnog crnogorskog političara.
Komentarišući već tradicionalnu ulogu stranog faktora u Crnoj Gori, analitičar Luka Radonjić podsjeća da nam balkansko iskustvo govori da mišljenje Evropske unije može da znači sve, ali i da ne mora ništa da znači, te da su se u Crnoj Gori i ranije pojavljivali opozicioni političari koji su tvrdili da imaju podršku i obećanja Zapada.
On dodaje da je rezultat nažalost bio gotovo uvijek isti, odnosno da su ti političari danas prošlost, a DPS i dalje na vlasti, pa je stoga za Crnu Goru sada mnogo značajnije da savlada neke fundamentalno važne političke lekcije.
„Prvo, od mišljenja stranih ambasadora i komunikacije sa njima, makar bila najbolja, daleko su važniji mišljenje građana i birača i komunikacija sa opozicionim kolegama. Ako nema opozicionog konsenzusa, onda nema ni demokratije u opoziciji, odnosno u tom slučaju svjedočimo težnji samovolje jedne partije, koja legitimitet ne traži u podršci većine, već oslonac za isti nalazi u stavovima stranih ambasada. A to je prilično anahrono, nije demokratski, i sličan primjer imamo u DPS-u, koji se za mnoge krupne odluke (poput priznanja Kosova i ulaska u NATO) pozivao na želju Zapada, a ne naroda“, objašnjava Radonjić.
Drugo, ističe on, ako se pođe od premise da je Crna Gora suverena država ili makar na tragu suverenosti, objektivno se mora postaviti pitanje — čemu toliki upliv stranog političkog faktora.
Domet političke vizije
„Ako nema oslobađanja od političke inferiornosti u tom smislu, neće biti ni političkog sazrijevanja. I treće, možda najvažnije: Evropskoj uniji je najvažnije samo ’rešavanje krize‘. To joj je često mnogo važnije od toga na koji način će se kriza riješiti“, ocjenjuje Radonjić za Sputnjik.
Naš sagovornik takođe smatra da i poređenja crnogorskih političara sa Zoranom Zaevom, koliko god bila dobronamjerna, u simboličkom smislu zaista mogu biti kretanje u smjeru „apsolutnog poraza reformi i suštinskih promjena“.
„Crna Gora mora da postavi pitanje kvaliteta i suštine promjena koje želi, a jedno od prvih u redu mora biti da li, makar i ovakva Crna Gora, zaista želi sudbinu jedne Sjeverne Makedonije, u kojoj je volja građana flagrantno prekršena, i da li crnogorska politička vizija ima tako kratak domet, da završava u susjednom primjeru jednog malog političkog kalibra i piona, koji je personifikacija za sve, osim za državnu i političku suverenost“, jasan je Radonjić.
