Sredinom 1998. godine bile su intenzivirane antiterorističke aktivnosti na prostoru Kosova i Metohije. Stoga je bilo potrebno da se usklade dejstva i zone odgovornosti Vojske Jugoslavije i policije Srbije. Međutim, i za takvu ulogu Vojske bila je potrebna konkretna odluka Vrhovnog savjeta odbrane (VSO).
Problem je bio u tome što je njegov član tada bio i Milo Đukanović, koji je odavno, i javno i tajno, djelovao protiv državnih interesa SR Jugoslavije. Prema njegovim naređenjima, crnogorska policija je stalno bila na ivici sukoba sa pripadnicima Vojske Jugoslavije raspoređenim na teritoriji te republike, ali formalno-pravno on je bio član Vrhovnog savjeta odbrane koji je odlučivao na principu konsenzusa sva tri člana — predsjednika Jugoslavije, Srbije i Crne Gore.
U tom sastavu su održana samo dva sastanka VSO. Prvi je bio u Belom dvoru u Beogradu, 9. juna 1998. godine, na samom početku združenog antiterorističkog djelovanja.
Predsjednik SRJ Slobodan Milošević je sve učesnike sastanka, a posebno generala Momčila Perišića, savjetovao da paze šta pričaju pred Milom Đukanovićem.
„Sve što njemu izgovoriš, kao da si odmah poslao u štab NATO-a. Posebno ne spominji gde ti je koja jedinica, jer to može doći glave ljudima koji su u njima“, upozoravao je predsjednik Milošević generala Perišića, načelnika Generalštaba.
Milo Đukanović je stigao u zakazano vrijeme u dugačkoj koloni blindiranih vozila i sa tridesetak pratilaca naoružanih dugim cijevima. General Perišić je izlagao situaciju na način koji niko nije mogao da razumije. Đukanović je postavljao niz preciznih pitanja vezanih uz stepen angažovanja i raspored jedinica Vojske Jugoslavije.
Odgovori generala Perišića bili su takvi da bi sahranili svačiju ljubopitljivost. Na kraju, i Đukanović je glasao za zaključke koji ocjenjuju da je angažovanje Vojske Jugoslavije na Kosovu i Metohiji u skladu sa Ustavom i zakonima zemlje i podržao je oružanu borbu protiv terorističke OVK.
Druga sjednica Vrhovnog savjeta odbrane održana je par mjeseci kasnije, 4. oktobra 1998. godine. Situacija u kojoj se nalazila naša država bila je dramatična. Eskalirale su prijetnje upotrebom vojne sile NATO-a prema Jugoslaviji i trebalo je odgovoriti na njih.
Savezna vlada SRJ je to uradila u više navrata, pozivajući se na odredbe međunarodnog prava i principe Povelje OUN koji zabranjuju upotrebu sile, kao i prijetnju njome, suverenim državama koje ne ugrožavaju druge zemlje i mir u svijetu. Bila je zakazana i sjednica Savezne skupštine, ali stav VSO je bio najvažniji.
Na početku je Slobodan Milošević kratko izložio sumornu situaciju i naglasio je da nema potrebe za dugim govorima. Tražio je da se članovi Savjeta (Milan Milutinović i Milo Đukanović) izjasne o kratkom i jednostavnom zaključku koji se svodio na to da se nastave sve aktivnosti i ne žale napori da se spriječi NATO agresija, ali da ukoliko do nje ipak dođe, da branimo SR Jugoslaviju svim raspoloživim sredstvima. Milan Milutinović je prihvatio preporuku, govorio kratko i podržao predloženi zaključak.
Na Milu Đukanoviću je bila velika muka. Bilo je više nemoguće sjediti na dvije tako udaljene stolice — biti američki štićenik, a kao član Vrhovne komande praktično objaviti rat svojim gazdama. Zato je, kao i mnogi političari u nevolji, pribjegao dugačkom monologu i uporno bježao da kaže: „Da“ ili „Ne“.
„To ti Milo pričaj pred svojim biračima“, prekinuo ga je Slobodan Milošević. „Ovde ti nama reci jesi li za ove zaključke, ili nisi?“
„Ali ja tvrdim da ne smijemo da se sukobimo sa NATO paktom…“ uzvratio je Đukanović.
„Pa je li ti misliš da smo mi ostali blesavi, pa da hoćemo da se bijemo sa tolikom silom?“, opet ga je prekinuo Milošević. „Evo, ovde lepo piše da treba da uradimo sve da do toga ne dođe. Ali, Milo, nećemo mi da napadnemo sami sebe. Ne odlučujemo mi da li će oni da nas napadnu, ili neće. Uradićemo sve da do toga ne dođe, ali ako dođe, mi imamo samo jednu odluku — da se branimo, ili da se predamo. Je li ti razumeš šta ja tebe pitam?“, stezao ga je Milošević čeličnim obručima.
„Ja samo znam da ne treba da se sukobimo sa NATO-om“, ukopavao se Đukanović.
„Ajde da probamo ovako“, opredijelio se Milošević za taktiku učitelja u nižim razredima osnovne škole. „Ja tebe lepo da pitam, a ti da mi odgovaraš. Milo, je li imamo mi Vojsku?“
„Imamo“, prihvatio je Milo igru nametnutu jačom voljom!
„Pa šta treba da radi ta vojska, kad je već imamo, nego da brani zemlju kad je neko napadne? Je li tako, Milo?“
„Jeste!“
„Pa, Milo, je li treba naša vojska da brani našu zemlju?“
„Treba“, uzvratio je Milo uljuljkan retoričkim ritmom.
„Sastanak je završen!“, rekao je Milošević, pokupio svoje papire i ustao od stola!
Na njegovom licu nije bilo ni traga slavodobitnosti, već samo blagi osjećaj gađenja. Đukanoviću je trebalo par sekundi da shvati šta se upravo desilo i godine kasnijeg nemuštog i neuspješnog pravdanja zbog takvog „glasanja“.
Konačno, šta bi bilo da je tada Milo Đukanović bio dosljedan (što inače nije cilj kojem on pretjerano teži) i rekao: „Ne“?
Odluka bi ostala ista, samo što bi Đukanović bio uhapšen na licu mjesta i optužen za veleizdaju. Tako je bilo zapisano u Ustavu SR Jugoslavije kroz obavezu da se po svaku cijenu brani suverenitet i teritorijalni integritet države. Ista ustavna norma važi i za države koje su nastale iz nje.
Odbrana države i njene cjelovitosti je obaveza iznad i prije svih ostalih.
