Saopštenjem izdatim kasno sinoć Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore (MVP) obznanilo je da je Crna Gora još 26. januara zvanično podržala stav Evropske unije, u kojem se osuđuje „produbljivanje krize u Venecueli, a koja je rezultirala masovnim kršenjem ljudskih prava i nasiljem“.
„Na toj liniji podržavamo i zajedničku izjavu naših evropskih partnera, u kojoj je iskazana podrška predsjedniku Nacionalne skupštine Huanu Gvaidu da, u skladu s Ustavom u kapacitetu privremenog predsjednika, obezbijedi održavanje slobodnih, demokratskih i legitimnih predsjedničkih izbora“, kazali su iz crnogorskog MVP-a.
Analitičar Boško Vukićević smatra kako bi bilo pogrešno kazati da je podrška crnogorske vlasti Gvaidu neočekivana, obrazlažući da se zvanična Podgorica u ovoj situaciji nije samo stavila na stranu samozvanog i neligitimnog predsjednika Venecuele, već je na prvom mjestu kao i uvijek podržala politiku svojih inostranih pokrovitelja.
Ipak, ono što je po Vukićeviću poslednjih godina naročito zabrinjavajuće, jeste trend koji je poslednjih godina zavladao u crnogorskoj spoljnoj politici, a koji karakteriše sve veće odsustvo bilo kakvih vidljivih interesa, tj. eventualne dobiti po Crnu Goru.
„Za razliku od montenegrinskog režima, Sjedinjene Države i neke veće evropske zemlje vide interes u svrgavanju venecuelanskog predsjednika Madura, imajući u vidu ogromne rezerve nafte i drugih resursa kojima obiluje južnoamerička zemlja. Ako se sjetimo sudbine Iraka, Libije i nekih drugih država, vidjećemo da je Venecuela tek jedna od zemalja koja je imala tu nesreću da je bogata naftom, uz državno rukovodstvo koje se usudilo da vodi politiku nezavisnu od inostranih centara.“
„U tom smislu, koliko god da su interesi kojima se vode zapadne zemlje u ovoj situaciji na samom dnu etičke ljestvice društvenih aktivnosti, iza njih ipak stoji očekivana dobit. Za razliku od zapadnih zemalja, Crna Gora u ovoj situaciji nema interese, niti očekivanu dobit, već je jedini motiv za njene odluke, po svemu sudeći, prirodni nagon režima ka poltronskim politikama, kako bi se ugodilo većima i moćnijima“, kaže Vukićević za Sputnjik.
Druga karakteristika ove, po mišljenju našeg sagovornika, očekivane odluke crnogorskih vlasti, jeste njeno očigledno „licemjerje“.
„Imitirajući zapadne uzore crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova denuncira navodnu nelegitimnost rezultata posljednjih predsjedničkih izbora u Venecueli. S druge strane, ista ta vlast uz pomoć institucija koje kontroliše, crnih fondova i mnogo čega drugog, namješta rezultate apsolutno svih izbora u Crnoj Gori u prethodne tri decenije. No, takve izborne krađe do sada nijesu bile pod lupom institucija EU i SAD, jer Crna Gora ne posjeduje ogromna nalazišta nafte, a uz to su njene vlasti i kooperativne. U tome se ogleda još jedna hipokrizija — ovog puta zapadnih centara moći“, jasan je Vukićević.
Predsjednik Prave Crne Gore Marko Milačić mišljenja je da je, imajući u vidu okolnosti koje su pratile priznanje Gvaida za predsjednika Venecuele, crnogorska diplomatija ponovo „po ko zna koji put dotakla dno koje nije svojstveno ni najsluganskijim zemljama trećeg svijeta“.
„Naime, crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je, pod očiglednim pritiskom zapadnih centara moći, još 26. januara donijelo odluku da priznaje režim samoproglašenog venecuelanskog predsjednika Gvaida, a tu odluku saopštilo deset dana nakon toga, tek nakon informacije plasirane od strane Prave Crne Gore, očito u želji da tu odluku i sakrije“, kaže Milačić za Sputnjik.
I predsjednik Prave takođe smatra da u spoljnoj politici Podgorice poslednjih decenija dominiraju odluke koje realno nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa elementarnim crnogorskim interesima.
„Odluka zvanične Crne Gore da se direktno uključi u svrgavanje vlasti Nikolasa Madura, naslednika Huga Čaveza, borca za slobodu koji je posle više decenija otrgao Venecuelu iz ruku zapadnog imperijalizma, predstavlja skandalozno miješanje u unutrašnje stvari druge države, a koja je uz to na ivici građanskog rata koji se forsira iz Vašingtona. Naša diplomatija je tako nastavila neslavan niz pogrešnih i pogubnih odluka, poput priznanja Kosova 2008. godine, ali i podržavanja pobunjeničkih grupa u Siriji i Libiji za koje se, kako je vrijeme pokazalo, ispostavilo da su zapravo samo ogranci terorističke grupe ISIS“, jasan je Milačić.
„U konačnom, postavljam pitanje ministru Darmanoviću: ’Da li priznanjem samoproglašenog predsjednika Gvaida znači da bi priznao i nekog od lidera crnogorske opozicije ukoliko bi se proglasio za predsjednika Crne Gore na isti način kao i Gvaido — na ulici?‘“, zaključuje Milačić.
