Kako god da se pogleda u prošlost Crne Gore, vidi se da su njen narod i država uvijek bili dio pravoslavnog Istoka. Zvanična politika u posljednje dvije decenije realizuje zadatak svojih atlantskih mentora i proklamuje potrebu prelaska na drugi kolosjek vrijednosti. Crna Gora se, po njima, mora prenaputiti na protestantski Zapad.
Na putu takvog civilizacijskog preobražaja, kao ključna se ispostavlja ova, 2018. godina. Za njihovu nevolju ona predstavlja i stogodišnjicu odluke Velike narodne skuštine u Podgorici, kojom su se Crnogorci državno ujedinili sa Srbijom kao pobjednicom u Prvom svjetskom ratu i oslobodiocem južnoslovenskih naroda, sa kojima je kasnije formirala jedinstvenu državu — Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, potonju Jugoslaviju.
Crnogorski (pra)đedovi očigledno nisu bili u pravu kada su donijeli takvu odluku. Oni je nisu ni utvrdili u svom srcu ili razumu. Oni su, jednostavno, na nju bili primorani budući da ih je na to prisilila okupatorska srpska vojska. Tako barem tvrde učesnici nedavno održanog „naučnog“ skupa u Podgorici, posvećenog bistrenju ovog pitanja koje je, usput budi rečeno, bilo kristalno jasno svih prethodnih decenija.
Istina, ovaj skup nije ostavio jači uticaj u javnosti. Najvećim dijelom što su njim dominirali mlađani i široj publici potpuno nepoznati izlagači od kojih većina i nisu istoričari po obrazovanju. Presudno je bilo i to da su argumenti kojima su obrazlagali tvrdnju o srpskoj kao okupatorskoj vojsci bili tako „čvrsti“ da se i na njihovim licima vidjelo da su svjesni da govore neistine. Ali, ništa zato. Logika nalogodavaca je odavno poznata i nerijetko djelotvorna. Vremenom će se i oni izvještiti u lažima, a ona ogromna većina neobaviještenih će kasnije povjerovati u njih.
„Nikad više 1918. godina“, složno uzvikuju ovi „novocrnogorci“.
A, možda bi pametnije bilo da kažu: „Nikad više 1916. godina!“
To je bila godina slavne Mojkovačke bitke kao dokaza sudbinske povezanosti Crnogoraca i Srba, ali i godina sramne kapitulacije pred austrougarskom vojnom silom. Kralj Nikola je napustio Crnu Goru i raspustio svoju herojsku vojsku, pretvorivši svoje legendarne ratnike u seljake sa kojima je okupator postupao kao sa stokom. Narod Crne Gore je to opjevao stihovima: „Kralj Nikola ukrô vola pa pobjegô preko mora…“
Austrougarska se u Crnoj Gori ponašala na isti način kao i u Srbiji. Ona nije došla da porobi, nego da uništiti ove dvije države sa sve narodom u njima. U tim godinama nije postojao nikakav oblik civilizovanog (državnog) vršenja vlasti na najvećem dijelu teritorije Crne Gore. Nisu postojale škole ni bolnice. Nije vođena evidencija stanovništva, ni ko je rođen ni ko je umro, ni ko je i gdje interniran od strane okupatora. Od siromaštva i od bolesti svih vrsta nastradao je veliki broj ljudi, ali niko ne zna koliko njih, kada i od čega. Nije imao ko o tome da vodi računa i makar ostavi neki trag u vremenu. Ovo je, stoga, bio ne samo najteži period u inače teškoj istoriji Crne Gore, nego i najmanje poznat i sačuvan u narodnom pamćenju. Užas je očigledno bio toliki da se morao potisnuti iz sjećanja.
Dolazak oslobodilačke srpske vojske Crnogorci su dočekali kao znak božje pravde. U narodu je ostalo sjećanje na taj trenutak riječima:
„Kada su oni došli, mi smo se ožitili…“, što je opisivalo brigu organizovane, opremljene i snažne armije pobjednice u Prvom svjetkom ratu prema svom narodu koji je okupator bio doveo na ivicu pomora. Vojska je donijela slobodu i povraćaj narodnih prava, kao i žito kojeg godinama nije bilo.
Kada ti brat pruži ruku spasa, oslobodi te od strane vojske ubica i pljačkaša, omogući ti formiranje organa vlasti i izjavi da je spreman da živi sa tobom u istoj državi, ukoliko i ti to želiš, onda moraš da budeš beskrajno bezobrazan ili glup pa da to nazoveš okupacijom.
U okviru „svekolikog napretka“ moderne Crne Gore i na planu proizvodnje idiotizama postižu se značajni rezultati.