Naime, zagovornici članstva Crne Gore u NATO iz redova crnogorske opozicije i NVO sektora kao krunski razlog zašto ta zemlja treba da postane članica NATO-a najčešće su navodili neminovnost procesa demokratizacije i silaska sa vlasti Mila Đukanovića, dok je veoma često pominjan i primjer bivšeg hrvatskog premijera Iva Sanadera, koji je po tim tumačenjima na koncu odgovarao pred hrvatskim sudovima samo zato što je ta zemlja postala NATO članica.
Ovakva retorika dijela opozicije po mnogima analitičarima bez sumnje govori da je u Crnoj Gori i te kako vitalan koncept takozvane „lojalne opozicije“ koju je Vašington promovisao u svojim strategijama za region, a koja se doslovce odnosi na stvaranje poželjne alternative vlasti u određenoj zemlji, koja će takođe biti pod direktnom kontrolom Amerike.
Komentarišući ovaj fenomen, Filip Kovačević, profesor obajvještajnih studija na Univerzitetu u San Francisku, za Sputnjik kaže da mnogi koji su priželjkivali da će nakon ulaska Crne Gore u Sjevernoatlansku alijansu postati glavni partneri NATO-a, svoju nadu zapravo nisu temeljili na realnim osnovama.
„Svakome ko je htio objektivno da sagleda dugogodišnje odnose između Mila Đukanovića i NATO zvaničnika, bilo je jasno da ulazak Crne Gore u NATO ne samo da neće negativno uticati na političko trajanje Đukanovića, nego će ga čak i poduprijeti i učvrstiti. Oni koji su govorili suprotno, a bilo ih je nažalost mnogo u crnogorskoj opoziciji, bili su dio tog istog NATO projekta, priželjkujući da ih NATO uzme za glavne partnere, što se nije desilo, a po mom mišljenju, nije ni moglo da se desi“, kaže Kovačević.
Međutim, sada kada je izvjesno da će „lojalna“ ili pro-NATO opozicija morati još da pričeka kako bi postala glavni ljubimac Vašingtona u Crnoj Gori, naš sagovornik sugeriše da je u ovom trenutku ipak najvažnije da crnogorska opozicija pronađe zajedničku platformu za djelovanje.
„Treba tražiti činioce objedinjavanja, a ne daljeg sporenja i podjela. Organizovani kriminal, korupcija, tajkunska ekonomija, zloupotrebe policije i obajvještajnih službi — sve su ovo teme na kojima opozicija može i mora zajednički raditi“, smatra Kovačević.
Što se pak tiče samog članstva Crne Gore u NATO i njene uloge u tom vojnom savezu, Kovačević smatra da je u tom smislu „Crna Gora samo mali zavrtanj u ogromnoj militarističkoj mašini usmjerenoj prema Rusiji, dok njeni stavovi nemaju nikakav značaj“. Kako dodaje, Crnoj Gori će u okviru NATO-a ubuduće „biti naređeno kako da postupa“, dok će istovremeno „uslužna vladajuća elita sva naređenja promptno izvršavati, bez ikakvog razmatranja interesa crnogorskih građana i građanki“.
Nažalost, naš sagovornik nije optimista da će NATO pomoći demokratske procese u Crnoj Gori, već upravo suprotno.
„Vrlo je moguće da će i Crna Gora biti ponovo grubo isturena u zaštitu NATO stavova u regionu, tako da postoji opasnost unutrašnje bezbjednosne destabilizacije. Đukanovićev režim se sprema da se još brutalnije razračunava sa političkim neistomišljenicima i da, u svom dugogodišnjem maniru, množi broj imaginarnih neprijatelja države. Ne isključujem mogućnost opasnih obavještajnih prevara, kao što je bio slučaj na dan parlamentarnih izbora 2016. godine. Zbog toga je još urgentnija i važnija saradnja među opozicionim partijama“, napominje Kovačević.
Na kraju razgovora za Sputnjik, profesor Kovačević primjećuje da se i u samom NATO-u trenutno povećava jaz između angloameričkih i njemačkih interesa, a što će sve, nastavlja on, „dovesti do unutrašnje paralize i slabljenja NATO-a“.
„Nedavni raketni napad na Siriju sprovele su SAD, Britanija i Francuska, a ne NATO kao cjelina, što znači da nisu mogli postići unutrašnji konsenzus. U suštini, ovdje se radi o ozbiljnom sukobu između angloameričkog i njemačkog krupnog kapitala, vezano za odnos sa Rusijom. Dok se angloameričkim kapitalistima oličenim u vojno-industrijsko-obavještajnom kompleksu ratuje protiv Rusije (ne naravno direktno zbog ruskog nuklearnog oružja), Njemci, poučeni iskustvom Drugog svjetskog rata, radije bi ekonomski sarađivali i tako širili svoj uticaj na Istok“, kaže Kovačević.
Naš sagovornik ističe da se sa nedavnim promjenama u Trampovom spoljnopolitičkom timu, dolaskom Majka Pompea za državnog sekretara i Džona Boltona za savjetnika za nacionalnu bezbjednost, povećao broj onih koji su za agresivan nastup prema Rusiji. „Stoga, očekujem još veća geopolitička zaoštravanja širom svijeta, pa i na Balkanu, po pitanju Kosova i BiH“, zaključuje Kovačević.
