Prema poslednjim podacima Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) u Srbiji ima oko 1,65 miliona penzionera, a naša zemlja godišnje u proseku dobije oko 90.000 novih. To što mnogi kraj radnog veka čekaju sa zebnjom nije iznenađenje budući da posao ljudima ne donosi samo zaradu, već i osećaj svrhe, pripadnosti i identiteta. Kada to nestane, mnogi osećaju prazninu, a posebno je teško onima koji su čitav život gradili karijeru ili su bili naviknuti na dinamičan tempo rada. Zbog toga nije retkost da prvi meseci penzije donesu osećaj usamljenosti ili gubitka motivacije.
Kraj radnog veka
Sa druge strane, ima i onih koji penziju doživljavaju kao novu životnu fazu. Vreme koje su ranije trošili na posao sada koriste za putovanja, hobije, druženje ili više vremena sa porodicom i unucima. Sve više penzionera pokušava da ostane aktivno, bilo kroz rekreaciju ili povremene poslove koji im donose dodatni prihod i osećaj da su korisni.
Novinarku Sputnjika, Miru Kankaraš Trklju, redakcija je u penziju ispratila sa puno emocija. Ona sama, kako kaže, prema činjenici da završava profesionalnu karijeru nije imala nikakav odnos, pa čak ni tog poslednjeg dana kada je najnormalnije radila tekst, baš kao i svih prethodnih godina.
“Ja sam odlazak u penziju neverovatno jednostavno i lako prihvatila. I što je još interesantnije, mislim da sam posle nedelju dana gotovo zaboravila da sam i radila. Bila sam u neverici da se to tako dešava, jer je novinarstvo profesija koju sam ja odabrala, koju sam volela odmalena. I bila sam u čudu, da posle punih 40 godina meni novinarstvo uopšte ne nedostaje”, priča Mira u podkastu “Porodično…sa Sandrom Čerin”.
Ali, dodaje, činjenica je da čovek, u suštini, najveći deo života provede u radnom okruženju, sa kolegama.
“I ako se potrefi da vam je to okruženje blisko, da imate neku zajedničku crtu, ne samo profesionalnu, nego ljudsku, onda je to divno. I s te strane nisam patila kada sam odlazila jer sam znala da ćemo mi ostati u kontaktu i mimo profesije. I evo, ostali smo, idemo zajedno i na žurke i na putovanja, mimo Sputnjika”, ističe Mira.
Njeni prvi meseci u penziji bili su, između ostalog, ispunjeni vremenom provedenim sa porodicom, obavezama za koje ranije nije imala dovoljno vremena, ali i oporavkom od povrede ruke i brigom o bolesnoj majci. Kada je reč o dobrim, ali i onim manje dobrim stranama penzionerskog života, Mira kaže:
“Postoji zamka kada odete u penziju, a kada vam svi u kući rade. Ja sam u jednom trenutku shvatila da imam mnogo manje vremena kao penzioner nego dok sam radila jer su se svi oslanjali na mene, očekivali su da sam stalno na raspolaganju, da je meni lakše da neke stvari obavim jer sada “imam vremena”. Sa druge strane, penzionerski zahtevi i troškovi su manji nego dok ste u radnom odnosu, nema potrebe za kupovinom poslovne garderobe, ne trošite novac na odlazak na posao, a po vrlo pristojnim cenama mogu se naći, na primer, ulaznice za kulturne događaje.”
Ipak, Mira se od profesije kojoj je posvetila decenije rada zapravo nije istinski udaljila – posle godinu i po dana vratila se novinarskom poslu kao spoljni saradnik - autor i voditelj emisije “Energija Sputnjika”.
Identitet i svrha u penziji
Još kraće - svega 24 sata - u penziji se zadržala druga gošća podkasta “Porodično”, klinički psiholog Snežana Opanković. Čitav radni vek provela je u obrazovanju, sa decom, specijalizirala je školsku psihologiju, a nakon jednog dana pauze nastavila je da i kao penzionerka bude profesionalno aktivna. Na pitanje koji deo našeg identiteta zauzima naše zanimanje, Snežana kaže – značajan, ali je vrlo važno da ne bude i jedini.
“Identitet se formira celog života, neke osnove bi trebalo da su čvrsto postavljene u adolescenciji, ali se posle, naravno, nadograđuju. Naš posao, naša struka, ostaje deo našeg identiteta i kada odemo u penziju. I tada smo mi novinari, psiholozi… taj identitet ostaje, ali nije dobro da bude jedini. Ja moram da priznam, najvažniji deo mog identiteta, najvažnija uloga u mom životu je da sam tetka, i to ću uvek biti. Takođe sam i bivša razredna, što je takođe važan deo, kaže se – jednom razredna, uvek razredna. Tako da neke stvari ostaju iste i po odlasku u penziju”, objašnjava Snežana.
Prema njenim rečima, ispunjavanje uslova za penziju ne mora nužno da znači odricanje od toga da radite ono na šta ste navikli i što volite, a osećaj svrhe nakon odlaska iz radnog odnosa može se naći u brojnim stvarima – između ostalog i u volonterskim aktivnostima koje toplo preporučuje.
“Volonterski rad je jako korisna i lekovita stvar, kako za one kojima je namenjen, tako i za ljude koji se njime bave. On ima svrhu, ima smisao, vodi tome da se osećate dobro, na kraju krajeva i da ste s pravom ponosni na sebe”, naglašava psiholog.
Ne plašite se svoje slobode
U Srbiji na doživljaj penzije značajno utiče i finansijska sigurnost, kao i stvaranje novih rutina i navika. Ipak, primećuje Snežana Opanković, činjenica je da penzija nikoga nije zadesila preko noći, pa pre tog perioda u životu mi ipak imamo vremena u kome vredi razmišljati gde smo, pratiti sebe i znati šta nas očekuje. Kao što dok radimo znamo da nas očekuje godišnji odmor i da treba da odvojimo novac, tako treba da planiramo i razmišljamo o penziji.
“Istina je da penzija donosi neka ograničenja, manje novca, ali donosi i više vremena i slobode. U tom smislu je jako važno kakav i koliki značaj pridajemo određenim stvarima, jer je naša emocionalna reakcija posledica toga kako procenjujemo neku situaciju. Zato razmislite šta vam predstavlja zadovoljstvo u životu pa to i primenjujte i ne plašite se svoje slobode. Negujte svoj optimizam i nadu. Ja, dakle, ne vidim razlog za neka velika strahovanja osim kada je zdravlje u pitanju. Treba voditi računa i čuvati zdravlje dok ga imamo, jer bilo bi tužno da u penziji većinu vremena provodimo po lekarima”, ukazuje psiholog.
Ovo mišljenje deli i Mira Kankaraš Trklja. Kako kaže, planovi, aktivnosti i društveni život mogu pomoći da penzija ne bude doživljena kao kraj, već kao početak drugačijeg, sporijeg, ali ispunjenog životnog poglavlja.
“U penziji je lepo, zašto bi se neko plašio penzije? Moj najlepši osećaj u penziji je da ujutru - ne moraš ništa. Radiš ono želiš, ako ti se nešto baš i ne radi – uradićeš to neki drugi dan. Ne postoji raspored časova”, zaključuje autor i voditelj emisije “Energija Sputnjika”.
Pogledajte i: