U blizini jednog od najznačajnijih srpskih svetilišta, Carske lavre u kojoj počivaju mošti vladara sa kojim je počela slava našeg naroda nalazi se još jedna zadužbina Nemanjića- Donja i Gornja isposnica. Dve "kuće tišine", smeštene visoko u brdima zvanim Nemanjina kula, na obroncima planine Čemerno, narod naziva jednim imenom - Peštera
Na osmom kilometru od manastira Studenice, sa leve strane se odvaja put koji vodi do Isposnica. Do Savine "kuće tišine" stiže se stazom koja vodi kroz gustu šumu, u kojoj je drveće pošteđeno sekire, i gde je, po predanju prema pravilima Svetog Save, zabranjeno jesti meso.
Nakon jednočasovnog hoda, šuma kao da se razgrće, otvarajući vidik ka maloj dolini iznad koje se na kosini ugnezdila Donja isposnica. U ovoj jednostavnoj kući, ljubazno će vas dočekati otac Avgustin, jedan od monaha iz bratstva Studenice
Poput mnogih srpskih svetinja koje su delile sudbinu naroda, tako su i studenički monasi bili prinuđeni da se sklanjaju od turskog zuluma. Prema predanju, u Isposnici je čuvano mnogo starih dragocenih rukopisa, ali ih je početkom 19. veka, bežeći od Turaka kaluđer Nićifor (negde se navodi Sofronije) spalio, bojeći se da ne padnu nevernicima u ruke
Čim se prođe kroz kapiju, otvara se pogled na nezemaljsku lepotu Gornje isposnice, koja, poput ptičjeg gnezda priljubljenog uz strmu liticu, duže od osam vekova svedoči o podvižničkom životu našeg najvećeg svetitelja. Po narodnom predanju podigao ju je Sveti Sava da bi u njoj, daleko od sveta i bliže Bogu, tihovao i pisao Studenički tipik i Žitije Svetog Simeona Nemanje.
Srednjovekovni zapisi otkrivaju da je srpski svetitelj u ovim vrletima ustanovio čitavu prepisivačku školu iz koje su potekle knjige ispisane srpskim jezikom i ćirilicom da pruže narodu najveće blago – pismenost.
Zbog nepristupačnog predela u kome je napravljena, nebu pod oblacima, Gornju Savinu isposnicu nazivaju drugim Ostrogom a mnogi je upoređuju sa grčim Meteorima. Ali je ovo gnezdo pravoslavlja, i od Meteora i od Ostroga, nekoliko vekova starije
Gornja isposnica predstavlja pećinski kompleks, proširen dubljenjem stene, a zatim ozidan kamenom. Do ulaza u pećinu u kojoj se prema predanju može videti udubljenje u steni gde je Sveti Sava spavao, vodi drveni natkriveni most. U davna vremena, most je imao ulogu da rušenjem spreči ulazak neprijatelja u isposnicu
Ispod Isposnice, takođe uz stenu prilepljena, nalazi se Savina pećina. U njoj je Savino bure(kaca) -izvor čiste i sveže vode zaštićen zidom sa prozorčićem, kroz koji hodočasnici dugom kutlačom zahvataju vodu
Veruje se da voda ima lekovitu moć. Prema pričama meštana, ranije su ljudi dolazili iz udaljenih sela da bi se umili vodom sa izvora. Dešava se da usled suše izvor presuši, a u narodu postoji verovanje da je razlog presušivanja to, što je na izvor dolazio neko grešan da se umije
U okviru isposničkog kopleksa je i mala crkvica Svetoga Đorđa, skromnih dimenzija, zidana lomljenim kamenom sa delimično očuvanim živopisom koga je naslikao zograf Georgije Mitrofanović, hilandarski monah.
Na Crkvu Svetog Georgija pobedonoca 1988. godine pao je odvaljeni komad stene. Prilikom obnove pronađeno je još fragmenata živopisa zografa Georgija. Unutar same crkve uz južni deo zida nalazi se zidana grobnica koja je prazna. Nemoguće je utvrditi kome je grobnica pripadala.
Za raliku od Donje isposnice, u savinoj „kući tišine“ ne živi niko od studeničkih monaha. Poslednji stalni žitelj isposnice bio je jeromonah Gavrilo koji je u osami i tišini isposnice proveo pune četrdeset tri godine do svoje tragične smrti u požaru, koji je decembra 1981. godine zahvatio isposnicu.