Da li da kažem uredniku sajta da pripremi vest, da je ne objavljuje, dok... dok šta? Dok neko ne kaže da je greška.
Kao šamar odjekuje zvuk telefona — zove urednica:
-Vidite ovo, da li je moguće. RTS je objavio.
-Jeste. Objavite.
Muk... A onda — reka tuge na mrežama, u medijima. Nema više Gorana Petrovića.
Namerno ne pominjem titule ni zvanja — u tom imenu je sadržano sve — i akademik, i dobitnik svih mogućih nagrada, i veliki čovek, i jedan od naših najvećih pisaca.
Kako to — veliki pisac, a nije iz Beograda
Vidim ga, onako visokog, ozbiljnog, neko bi rekao strogog, a znam da se iza te maske krije neobično nežan, šarmantan, duhovit, divan, neobično osetljiv i skroman čovek.
Znam ga iz davnih dana kada se Beograd čudio kako veliki pisac može da dođe iz unutrašnjosti, iz Kraljeva, iz dana kada je atlas opisivao nebom u koje je stao čitav svet, samo njegov svet, neobičan, a svima pristupačan.
Počele su da stižu nagrade — Ninova, Andrićeva — sve koje postoje. Njegov talenat i majstorstvo prepoznao je gotovo ceo svet, u izlozima mnogih knjižara počasno mesto zauzimali su „Atlas“, „Sitničarnica“ i sve druge njegove knjige, redom. Čitaoci iz raznih zemalja su ga dočekivali u prepunim salama da ga pitaju, da s njim razgovaraju, da ga prosto vide.
Druženja u Sibiru
Pamtim kako je jednom doputovao iz Meksika sa plus 35 stepeni, u Sibir — na minus 35. Nije mu bilo teško da satima razgovara, objašnjava… Sibir ga je razumeo, voleo, svaku njegovu knjigu s nestrpljenjem dočekivao.
Voleo je i on da pita, i da sazna o njima onoliko koliko su oni želeli da znaju o njemu.
Sibir ga je razumeo, voleo, svaku njegovu knjigu s nestrpljenjem dočekivao.
© Sputnik
Pamtim njegov neobičan susret sa ženom šamanom u Hanti Mansijsku, kada se ona izmakne da ga propusti da uđe u prostoriju, a on joj kaže da je, izgleda, njen narod (Hanti) sličan Crnogorcima gde žena takođe daje prednost muškarcu. A ona odgovara da je to normalno, „mi živimo u divljoj prirodi — šta ako je ispred nas jama, provalija ili leglo neke opasne životinje, logično je da muškarac ide napred“.
Danima smo se smejali toj „sličnosti“ sa Crnogorcima. Putovao je po Sibiru, u Toboljsku posetio kuću u kojoj je nekad bila zatočena carska porodica, a u kući ga nije zanimalo ništa od predmeta koji su sačuvani iz tog vremena, nego prozor kroz koji dojučerašnji vladar, čiji je vidokrug bio gotovo pola sveta, vidi samo malo dvorište u kome cepa drva sa svojim malim, bolesnim sinom.
Posmatram ga na tjumenskoj železničkoj stanici zagledanog u daljinu, gde se u beskraju spajaju šine Transsibirske železnice…
I na brdu iznad sibirske reke Irtiš kad omađijan snagom prirode govori koliko je čovek mali u odnosu na nju…
I u kući u kojoj je živeo prognani Dostojevski, i onoj u kojoj je „lečio“ Raspućin, i u ruskim crkvama i manastirima, i na ulicama, zagledanog u „naličnike“, ukrase na prozorima starih sibirskih kuća.
Veče za „velikog Serba“
Pamtim veče romanse pripremljeno specijalno za „velikog Serba“, gde je bilo „sve kao u ruskim romanima“...
I ne samo Sibir — cela velika Rusija ga je obožavala. Preveli su gotovo sve njegove knjige, i one s uvek bile među najprodavanijim. Organizovali su mu književne večeri za pamćenje.
Ne jednom sam se iznenadila kad bi se 1. jula, na naslovnoj strani uglednih dnevnih novina pojavila rečenica:
„Danas je rođendan Goranu Petroviću, velikom srpskom piscu“.
Radovao mu se i Peterburg u kome su mu objavljena sabrana dela i koji mu je dodelio mesto počasnog gosta prvog Peterburškog kulturnog foruma.
© Sputnik / Lola Đorđević
Ovih dana je „veliki srpski pisac“ ponovo glavna vest: „napustio je ovaj svet“ i „carstvo mu nebesko“.
Imala sam priliku da vidim kako se njegov izraz lica menja u razgovoru sa čitaocima. Kao da prelazi u neku drugu stvarnost, da govori nekim drugim jezikom, jezikom svojih knjiga. Inspirisala su ga pitanja iz kojih je „čitao“ da li su ga i kako razumeli.
Taj majstor književne reči umeo je da fascinira i svojim smislom za detalj, sposobnošću da u nečem sasvim običnom vidi nešto važno, nešto što govori više nego sve ono što nam prvo pada u oči.
Lipa iz Tjumena
Pisac neverovatnog dara zapažanja video je i opisao Moskvu samo na osnovu vrata pored kojih je prolazio. Moskva je, po njemu, grad koji zove prolaznika da obavezno uđe. Vrata svake banke i prodavnice zovu svakog prolaznika automatski mu se otvarajući, što simbolizuje i metro u kome se svaki čas čuje — „vrata se otvaraju”. I upravo su ta vrata simbol ruske metropole, onakve kakvu ju je samo on doživeo.
Radovao mu se i Peterburg u kome su mu objavljena sabrana dela i koji mu je dodelio mesto počasnog gosta prvog Peterburškog kulturnog foruma…
Danas, kada ga više nema, u glavi mi odjekuju reči koje je izgovorio i zapisao, kada je, godinu dana nakon što je u Tjumenu posadio lipu u dvorištu jednog ljubitelja njegove književnosti, obišao „svoje“ stablo:
„Mada je još uvek krhka moja sadnica lipe, primetno je porasla, viša je od mene. Tako, izgleda, stoje stvari i sa mojim knjigama, i to je uteha, nekada jedina uteha za pisca“.
U pravu je bio Goran. Biće sve veći i veći, kao i sibirska lipa. I to mora biti uteha njegovoj Anđi i Veri.