Da je državni tim tadašnje SR Jugoslavije na terenu imao trojicu članova selektorske komisije – Dejana Savićevića, Vujadina Boškova i Ivana Ćurkovića – nema sumnje da bi „plavi“, kako je u to vreme glasio nadimak naše reprezentacije, glatko stigli do tri boda, ali je biologija učinila svoje, pa su trojica majstora umesto na terenu fudbalskim brodom zajednice Srba i Crnogoraca kormilarili s trenerske klupe.
Za Sputnjik piše Dragan Stojić, publicista i istraživač u oblasti sporta i političke istorije.
Domaćini u čudu još pre utakmice. Očima nisu mogli da veruju koliko je srpskih navijača kupilo ulaznice za ovaj meč, čak su se pitali da nije u pitanju svadba nekog poznatijeg od Njegoša, Tesle i Pupina, jer je neko, kao vid podrške jugoslovenskoj reprezentaciji, angažovao bugarski orkestar, koji je izvodio srpski melos.
Osim lekarskog tima, ulogu zdravstvenog radnika odigrao je i Boškov. Bez slušalica i ostalih medicinskih instrumenata je ustanovio da njegovi puleni imaju zdravstvene probleme zbog promene klime u sadejstvu sa starim neprijateljem – promajom!? No, budimo na trenutak surovi - bolje promaja da šiba po disajnim organima nego kroz odbranu na utakmici.
Zamislite kad bi danas Aleksandar Mitrović ostao na klupi nakon četiri egzekucije na isto toliko uzastopnih utakmica Fulama. Nemoguće, nestvarno, pa je bolje i ne zamišljati tako nešto, mada se upravo to događalo pre utakmice u gradu na Rajni.
Mateja Kežman je u to vreme protivničke odbrane i golmane rivala u dresu PSV –a ravnao na nivo Holandije, ali je zato interesovanje naše javnosti hoće li 23-godišnji Zemunac zaigrati u startnoj postavi dostiglo nivo Mont Everesta, pa je „starac Vujadin“ smirio strasti uveravajući javnost od Horgoša do Ulcinja da će bitni čip „filipsovaca“ dobiti mesto na matičnoj ploči selektorskog trija.
Kao što se znalo da će se tog 1. septembra sigurno oglasiti školska zvona, tako je svekolika javnost, pa i selektor domaćih Jakob Kobi Kun, priznavala „plavima“ ulogu favorita, samo na jednom mestu tog priznanja nema unapred – na terenu. Tamo se tek po poslednjem zvižduku glavnog sudije sve pokaže.
Loši atmosferski uslovi tih dana u Bazelu, lošija forma čuvara naše mreže Ivice Kralja, kad ono i nedostatak znanja turskog jezika. Ko bi rekao da će usred „evropske“ Evrope ponovo vladati potomci Osmanlija.
I to bratski.
Murat Jakin, aktuelni selektor „časovničara“, kamiondžijin sin, upućuje sa polovine terena koja je pripadala Švajcarcima izvrstan pas na levu stranu ka Kubilaju Turkilmazu, ovaj stiže loptu našem kaznenom prostoru, odigrava nekoliko metara udesno, a drugi brat Jakin – Hakan – neometan natrčava i sa šest metara je u niskom letu šalje pored Kraljeve noge u bliži ugao, okrećući retrovizor naše reprezentacije u kontrasmeru u odnosu na Japan i Južnu Koreju – 1:0, 25. minut.
Ni sa Švajcarcima nismo raskrstili, a znalo se, nije se samo pričalo, da Rusi dolaze četiri dana kasnije u Beograd.
I šta sad? Pitaj Boga. Ako On ne može, valjda će se naći bar neki svetac da pomogne. Na primer Sveti Sava. Ili, po „prekodrinskom“ običaju, Savo.
Kežman u 38. minutu igre otima blizu centra igrališta loptu Tomasu Fogelu, sprintuje kao neko iz Donjeg u Gornji grad u Zemunu,na ulasku u protivnički šesnaesterac u padu, po zemlji, proigrava Sava Miloševića, koji ulazi par koraka „unutra“ i laganim šutem sa 12 metara pogađa bliži donji ugao za izjednačenje.
Kako je Branko Milićević decenijama „slagao kockice“ preko TV ekrana, unoseći radost u dečja srca, tako su jugoslovenski reprezentativci malo po malo slagali pobednički mozaik u zemlji podno Alpa.
I tako do 78. minuta...
Aut je na polovini domaćina izveo Ljubinko Drulović, do kog je lopta, nakon razmenjenog pasa na relaciji Predrag Đorđević – Slaviša Jokanović došla gotovo u istoj tački s koje je i krenula, prefinjeni tehničar je s desne strane majstorski svojom levicom upućuje prema daljoj stativi, na kojoj je dočekuje Mladen Krstajić, visoko skače, od zemlje, sa šest metara, pogađa bliži ugao za vođstvo „plavih“ od 2:1.
Da su sem Rajne, Majna i Dunav i sve reke ovog sveta potekle kroz Bazel, pobeda Jugoslavije ne bi došla u pitanje, a ni netrpeljivost Švajcaraca prema Krstajiću. Nisu mu zaboravili, ni oprostili. Uverili smo se u Rusiji 2018.
Po čemu li će pamtiti Piksija?